Voda i dova su naš život

F

Voda, čarobna riječ života, riječ koja u nama budi samo lijepe stvari i asocira na čistoću. U našem jeziku postoji riječ slična njoj, a po značaju gotovo pa ista-dova. Jedna je izvor života na zemlji, a druga je izvor i rješenje života na budućem svijetu. Međusobno isprepletene, nadopunjuju se i pomažu; vodom se čistimo od ovosvjetske nečistoće kada želimo ostvariti duhovni kontakt sa Uzvišenim putem molitve i dove, a opet podmirujemo tijelo dragocjenom tečnošću jer nam je obaveza čuvanje zdravlja i prikupljanje snage radi ostvarivanja mogućnosti izvršavanja djela koja Uzvišeni voli. Voda je, prema Kur’anu, izvor života, kako je i rečeno: „Mi iz vode sve živo stvaramo“ a na drugom mjestu se kaže: „Reci: “Šta mislite, ako vam vode presuše, ko će vam tekuću vodu dati?”

Od pamtivijeka ljudi su se borili za premoć jednih nad drugima, a kao sredstvo te premoći, nerijetko, bila je voda. Silni ratovi su vođeni, a i danas se vode za tečnost koja život znači. A opet, nekima je u novije vrijeme voda postala prilika za zaradu i bogaćenje, bez obzira na uništavanje flore i faune koja je vezana za vodu. Svjedočeći velikim zahvatima na vodi, ne možemo se ne zapitati: Da li je vrijedna količina proizvedene električne energije u odnosu na nepopravljivu štetu koja se proizvede gradnjom brana za velike ili hvatanjem u cijevi za male hidroelektrane? Siguran sam da nije, a svako ko misli drugačije, ima priliku vidjeti nekada vesele brzake naših malih rijeka, sa prelijepim šumom, sada ucijevljen, otužan i umrtvljen, bez mogućnosti da i približno prepoznate da je tek nedavno tu bila mala rijeka ili potok.

Na drugoj strani su zaustavne brane i hidroakumulacije koje su sa nekih područja iselile stanovništvo, ali što je pogubnije promijenilo mikro-klimu i danas jako utječu na život lokalnog stanovništva, koje još uvijek pamti vrijeme kada je voće na njihovom kraju dobro rađalo, uspijevale razne poljoprivredne kulture i kada se moglo uživati u netaknutoj prirodi. Danas, na tim područjima više nije tako. Dodamo li tome i veliki nemar stanovništva u pogledu bacanja komunalnog otpada, nedovoljno uređenu oblast kaznene politike za takve prekršioce i nepostojanje eko-policije na našem području, onda nam biva jasno da je život u rijekama i oko rijeka gotovo pa ugašen za sva živa bića, osim za čovjeka koji svoju propast na tom planu sam sebi kroji i koja neminovno dolazi.

Budući da se u zadnje vrijeme aktuelizira priča o prostornim planovima kojima se na području općine Jajce i okolnih općina planira gradnja velikih i malih hidroelektrana, ovim putem želim izraziti svoj protest i otpor tome. Rijeke su naše zajedničko dobro. Dodatno narušavanje i uništavanje naših rijeka i potoka bilo bi narušavanje Božijeg emaneta (povjerenja) datog ljudima na Zemlji. Šta ćemo ostaviti svojim potomcima, da li i vodu i dovu, ili samo dovu (molitvu) kojom će proklinjati svoje pretke koji su im uništili prirodu i onemogućili normalan život i rad za ovaj i budući svijet. Na nama je.

Autor: Fikret Čančar, prof