Dok neki vjeruju da su Amerikanci lažirali šest Apollo misija na Mjesec, drugi da je Zemlja ravna ploča, dizajnerica i arhitektica Alma Kugić iz Pule uspješna je na području svemirske arhitekture, tako da je nakon međunarodne nagrade za izradu nastambe za ljudsku posadu na Marsu, uspješno sudjelovala u projektu izrade nastambe D.I.A.N.A., u kojoj bi astronauti na Mjesecu mogli stalno raditi i boraviti već 2029. godine.
– Bez kućnih ljubimaca i dvorišta –
Mlada arhitektica i dizajnerica Alma Kugić završila je srednju školu u rodnoj Puli, potom Fakultet modnog i tekstilnog dizajna u Zagrebu, nakon čega je upisala arhitekturu na sveučilištu u Beču. Za vrijeme studija u Beču, s kolegom je izradila projekt ljudskih naseobina na Marsu, prijavila ga na međunarodni natječaj i pritom osvojila drugu nagradu.
Nedavno je sudjelovala i na projektu „Space Station Design Workshop” namijenjenom studentima zainteresiranim za svemirske tehnologije, kojega svake godine organizira Institut za svemirske sustave sa Sveučilišta u Stuttgartu, uz podršku Njemačke službe za akademsku razmjenu (German Academic Exchange Service).
„Kad pričamo o životu na Mjesecu, ne mislimo na život kakav imamo na Zemlji, s dvorištem, kućnim ljubimcima i bijelom ogradom. Ideja baze na Mjesecu je nešto slično bazama na sjevernom polu Zemlje, na kojem također vladaju ekstremni uvjeti za ljude, ali u kojima ljudi uspješno rade i borave. Svemirska arhitektura je namijenjena ekstremnim uvjetima, ali ima istu svrhu kao i ova na Zemlji – nudi sklonište i zaštitu ljudima od vanjskih atmosferskih uvjeta. Ljudi koji će ići na Mjesec bit će astronauti, znanstvenici koji će ‘gore’ boraviti šest mjeseci ili godinu dana, a posada će se rotirati, kao i na ISS-u”, , rekla je za Anadolu Agency (AA) Alma Kugić.
– Ekstremni uvjeti Mjeseca –
Na radionici na kojoj je sudjelovala Alma Kugić, koja je ove godine prvi put održana online sudjelovala su dva natjecateljska tima „Team Red” i „Team Blue”, koje je sačinjavalo po 25 studenata sa zadatkom koji je ove godine bio osmišljavanja baze na Mjesecu. Timovi su dobili tjedan dana za osmišljavanje samoodržive baze namijenjene za dugotrajne misije, tzv. Longterm Base, na Mjesecu. Dijelove projekta sudionici radionice su tijekom rada prezentirali stručnjacima, koji su timove dodatno usmjeravali.
„Puno mi je pomoglo iskustvo rada na bazi na Marsu, znala sam već što nas očekuje i kako se treba pozabaviti uvjetima kakvi vladaju na Mjesecu koji, iako su slični uvjetima na Marsu, nisu isti. Na Mjesecu je gravitacija 1/6 one na Zemlji, nema atmosfere, visoka je radijacija, tu su i problemi mikrometeorita koji padaju na Mjesec, velikih temperaturnih oscilacija, a regolit je na našem Mjesecu jako oštar, zbog čega ne bi smio doći u kontakt s ljudskom kožom. Na Marsu je pak 1/3 Zemljine gravitacije, s atmosferom značajno tanjom od Zemljine. Zbog postojanja atmosfere na Mars je predmete moguće spustiti padobranom, no na Mjesec to nije moguće učiniti, već je za spuštanje potrebno koristiti raketne motore”, pojasnila je Kugić.
Baza ne bi bila smještena na Mjesečevom ekvatoru zbog velikih temperaturnih oscilacija, od +127 stupnjeva Celzija po Mjesečevom danu, odnosno -173 za vrijeme noći, koji traju naizmjence po 14 dana.
D.I.A.N.A. bi bila smještena na južnom lunarnom polu, gdje su temperaturne razlike manje, gdje prevlada temperatura od -13 stupnjeva Celzija, a sunčeva svjetlost stalno je dostupna. Na polu su smješteni i krateri koji su milijardama godina u sjeni i u kojima se krije oko sto milijuna tona vodenog leda, što je izvor vode, ali i raketnih goriva, kisika i vodika, gdje se može izgraditi i postaja za dolijevanje raketnog goriva za daljnja putovanja.
– Svemir nije daleko –
Svatko od sudionika radionice bio je zadužen za specifično područje; troje ih je bilo zaduženo za dizajn i unutarnju arhitekturu, među njima je bila Alma. Određen je tim koji se bavio robotikom, dio ih se bavio radijacijom, astrofizikom, ljudskim faktorom, sustavima za održavanje života, komunikacijom, strukturom i materijalima, propulzijom i transportom, dio tima bio je sačinjen od inženjera sustava.
„Svemir me oduvijek zanimao hobistički. Poklonica sam znanstvene fantastike, knjiga, filmova i serija, međutim nisam mislila da ću se ikada u životu time baviti niti sam znala da postoji taj smjer arhitekture, sve dok nisam došla na masters studij na fakultetu u Beču i upoznala profesoricu koja je svemirska arhitektica. Mislila sam da je to posao samo za ljude iz SAD-a koji idu raditi za NASA-u i da to nije dostupno svima koji se žele time baviti”, istakla je Kugić.
Ideja je ujedinjenje svjetskih agencija kako bi zajednički radile na bazi na Mjesecu; ESA-e i NASA-e, pa i ruske, kineske, indijske, turske i ostalih svemirskih agencija, jer ključ uspjeha izgradnje baze na Mjesecu, a riječ je o skupom i zahtjevnom projektu, bila bi suradnja, navela je Kugić. Takva suradnja ostvarena je već na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) koja već godinama kruži u Zemljinoj orbiti i na njoj znanstvene pokuse obavljaju astronauti i znanstvenici iz različitih država, što dokazuje da Rusija i SAD, kao primjer, mogu biti složni kada je u pitanju opća dobrobit.
– Moduli za napuhavanje od kevlara –
Za bazu na Mjesecu koristili bi se moduli na napuhavanje napravljeni od kevlara, superotpornog umjetnog materijala, koji su lagani za transport sa Zemlje i koji bi se nakon slanja na zemljin satelit, Mjesec, napuhali. U prvoj fazi projekta zamišljena je nastamba s modulima za četiri astronauta. Lansirali bi infrastrukturu i robote koji bi sami sastavili nastambu i to 2027. godine, prije dolaska astronauta, koji bi stigli dvije godine kasnije. Roboti bi najprije iskopali rupu na površini maksimalno tri metra dubine, jer oko deset metara Mjesečeve površine čini regolitni sloj. To je sloj zrnastog i praškastog materijala kojim je pokriven najveći dio površine Mjeseca, nastao mrvljenjem stijena uslijed meteorskih udara i jakog Sunčevog vjetra. Module bi u rupama napuhali i potom ih prekrili iskopanim regolitom koji bi se stvrdnuo u nešto nalik betonu, metodom zagrijavanja pomoću sunčevih zraka, mikrovalova ili lasera. Time bi se dobio pokrov nastambe za astronaute debljine oko dva metra, što bi bila minimalno dobra zaštita astronautima, koji borave u nastambi, od snažnih i štetnih zračenja koje emitira Sunce, a od kojih na Zemlji živa bića, život uopće, štiti debeli sloj atmosfere i magnetno polje naše planete, pojašnjava Alma.
– Prozor na horizont kao rizik –
„Upravo zbog radijacijskog zračenja, spavaće sobe astronauta stavili smo na najnižu razinu nastambe. Puno stručnjaka koji su nadgledali naš rad bili su protiv ugradnje prozora kako bi se smanjio učinak zračenja, s argumentom da je to prevelik rizik za ljudsko tijelo. Uspjeli smo doći do kompromisa, načinivši jedan poseban modul koji na sebi ima prozor, dok smo na ostalim modulima prozore izostavili. Moduli su međusobno povezani tunelima zbog sigurnosnih razloga, jer ako se nešto desi u jednom od modula, stanovnici nastambe mogu se skloniti u preostale module. Pogled kroz prozor postavili smo horizontalno, tako da se vidi Mjesečev horizont, a prozor bi imao svoj poklopac koji bi se zatvarao po principu kupole na ISS-u. Na prozoru smo inzistirali, unatoč velikom riziku, upravo zbog psihičkog zdravlja ljudi koji bi boravili u ovako ekstremnim uvjetima, jer bi teško bilo boraviti u takvom prostoru, koliko god dobro osmišljen bio, bez pogleda i sunčeve svjetlosti. Interijer smo osmislili da bude što zanimljiviji i da nudi što više funkcija ljudima koji će u njemu biti zatvoreni većinu vremena”, kazala je Alma Kugić.
Osim prostorije sa spravama za vježbanje, potrebne za očuvanje mišićne i koštane mase u uvjetima smanjene gravitacije, baza D.I.A.N.A. imala bi u prvoj fazi i prostoriju u kojoj bi se uzgajale biljke za kisik, laboratorij, dnevnu sobu s kuhinjom te spavaonice u donjem dijelu nastambe.
Prva faza projekta urađena je na osnovi postojećih tehnoloških dostignuća i realno je ostvariva, no pitanje je koliko će najsnažnije svjetske sile uspjeti surađivati na ovakvim projektima koji, iako se činili skupi i daleki, itekako prednjače u razvoju tehnologije, istraživanjima i na kraju – pridonose dobrobiti ljudi i opstanku našeg planeta Zemlje.
