“Kada udaš dijete svoje, znat ćeš kako je.”
“A kako?”
“Majka ne može bit’, a da se ne raduje sreći djevojčice svoje.
I bez obzira na godine, uvijek će biti djevojčica.
Udaš, pa se raduješ na taj dan posebno, pa dijete svoje tješiš od noći pred vjenčanje, do prelaska preko majčinog praga.
A kada izađe, plačete obje.
Dođe i prvo jutro, sretna si ti, ali, džaba je.
Fali ti tvoja curica.
Fali ti njen glas na jutru, “Kako si spavala majko?”, “Majko, ja ću nam skuhati kahvu."
Brineš i kada prođe jedan, drugi, treći dan, kako je spavala.
Brineš, sikira li je neko.
Brineš, i kad znaš da je sretna.
Dijete je to. Tvoje.
Devet mjeseci si je nosila, pa rodila, i pazila od prvog puzanja, padova, i najslađih prvih koraka, pa do danas, paziš i brineš.
Toliko da samo ti to kao majka znaš, u svom srcu nosiš.
… i raduješ se njenoj sreći. Majka ne može i ne zna drugačije.
Eto kako, i eto otkud ova suza.
A ko kćerku nije imao ili još udao i ne može razumjeti.”
Sve bih dao/ la za nju... Majka
Zateče je kako plače pa upita, ”Što plačeš? Raduj se sreći svoje kćerke.”
Izvor:
