Njegova je priča nesvakidašnja. Odrastao je u ruralnom dijelu Ugande. Od kuće je pobjegao u dobi od deset godina i postao dijete ulice. Spavao je pod automobilima, prodavao kikiriki na autobusnom kolodvoru i preživljavao od voća koje je skrivećki uzimao sa štandova na tržnici.
Tako je živio pet godina, a ono malo hrane što je imao dijelio je s drugom djecom. Nije polagao velike nade u svoju budućnost sve dok se kao tinejdžer nije sprijateljio s čovjekom koji mu je odlučio stipendirati školovanje. Ondje je s vremenom napredovao i postao humanitarni radnik. Nosio je hranu i lijekove djeci koja žive u izbjegličkim kampovima u Ruandi nakon genocida sredinom 1990-ih.
Nakon završetka studija u Ugandi, Velikoj Britaniji i SAD-u postao je menadžer u neprofitnoj organizaciji Compassion International, koja prikuplja novac za sponzoriranje djece u zemljama u razvoju.
Kada je imao 43 godine, postao je udomitelj. Kaže da je tek tada shvatio svoju istinsku vrijednost.
"Nikad nisam vidio Afroamerikanca, osobito samca, koji posvaja dijete. Uvijek je bila riječ o bijelcima koji su u braku", rekao je za CNBC.
Obratio se udomiteljskoj agenciji u Oklahomi, gdje je živio, i predložio da bude mentor djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Socijalna radnica mu je, međutim, predložila da razmisli o udomljavanju.
Izljevi bijesa
Nakon što je prošao nekoliko edukacija i provjera, dobio je odobrenje. Prvo dijete koje je Mutabazi udomio bio je petogodišnji dječak koji je ponekad imao napadaje bijesa."Jednom je plakao tri sata bez prestanka, a na kraju me pitao mogu li ga zagrliti. Odlučio sam se fokusirati na to da preuzme kontrolu nad svojim bijesom i da zna da sam tu", ispričao je.
Moć pozitivnih afirmacija
Mutabazi voli pozitivne afirmacije koje drži na hladnjaku, u ormaru i u automobilu. One su mu pomogle u odgoju dječaka Anthonyja, kojeg je na kraju i usvojio.
"Imao je problema s napuštanjem, a riječi koje opisuju koliko vrijedi pomogle su mu shvatiti koliko ga volim, bez obzira na sve izazove s kojima se suočava", dodao je.
Male pobjede
Mutabazi svoju ljubav prema djeci o kojoj skrbi pokazuje proslavama svih postignuća, čak i onih najmanjih, poput samostalnog slaganja kreveta. Smatra da to pomaže djeci da znaju kako je nekome stalo do njih i da ih netko voli.
Suočavanje s tinejdžerima
Roditeljima tinejdžera Mutabazi poručuje da se postave kao mentori, a ne kao majke ili očevi.
"Tinejdžer je tinejdžer; tu su hormoni, trauma, nepoštovanje... Kada gledate svoje dijete, pokušajte shvatiti s čime imate posla. Pokušajte razumjeti perspektivu svog djeteta", zaključio je.
