Tri i po godine sa svojim narodom dijelila je sve golgote i tragedije koje su ga snašle. I opet kaže: „Bilo mi je lijepo. Ni s kim se ne bih mijenjala za iskustvo koje sam doživjela u Sarajevu.” Hanka Paldum, borac bez puške u ruci. Bila je na prvim linijama i negdje izvan Sarajeva prelazila pistu da bi prisustvovala i pjevala na polaganju zakletve mladim regrutima na Igmanu. I nije se bojala.
Ovako je diva sevdaha Hanka Paldum opisana u intervjuu koji je “Dnevnom avazu” dala 17. decembra sada već davne 1995. godine.
U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi
- To je moja obaveza, dužnost, kao i svih Bošnjaka koji ovu zemlju osjećaju kao svoju. Činila sam to svjesno, za naše borce koji su gladni i bosi branili Bosnu. Nisam ni u tim momentima razmišljala o sebi, čak nisam mislila ni na svoju djecu. Vjerovala sam, ako sam od koristi, valjda će me Bog sačuvati - opisala je tada Hanka Paldum ratne dane koje je provela u opkoljenom Sarajevu.
Ipak, trebalo je snage i hrabrosti...
- To je, jednostavno, u meni i ja drugačije ne znam. Često se sjetim riječi svog rahmetli oca koji mi je govorio: ''U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi.'' Trudila sam se čitavog života da upravo tako radim.
Odnedavno niste u Sarajevu?
- Mislim da je sada pravi trenutak da budem vani. Našim ljudima treba ulijevati vjeru u povratak. Jer oni se užasno boje povratka i vrlo je bitno dokazati im da se moraju vraćati.
Da li će Vaša djeca, s obzirom na to da pohađaju školu u Njemačkoj, ostati tamo?
- Ni govora. Moja djeca se osjećaju Bošnjacima i meni je to važnije od hiljadu stranih jezika koje će tamo naučiti. Oni su proveli u Sarajevu, zajedno sa mnom, najteži period rata. Moja djeca nikada ne mogu na času historije naučiti ono što su ovdje doživjela. Osim toga, ovdje su svi moji najbliži, sestra s porodicom, brat s porodicom, majka, i naravno, moj muž. Nikad nisam pomislila da živim vani, ovi moji posljednji izlasci poslovne su prirode.
Još početkom rata postali ste vlasnica grila "Fast food" kod pijace Markale.
- Ja sam taj prostor otela (šalim se). Ali kažem to upravo zbog toga što su mnogi u to vrijeme tako mislili. Međutim, istina je da sam sasvim slučajno mislila da su mi u tome pomogli samo Bog i neka sreća, sa sadašnjim vlasnikom grila sam napravila zamjenu. Svoju kuću u Beogradu mijenjala sam za taj prostor. Zahvaljujući baš tom grilu, preživjela sam. Ne mogu reći da su se tu uzimale neke pare, o nekom profiterstvu nema ni govora. U ono najgore vrijeme blokade Sarajeva nikad nijednom borcu nije naplaćeno piće ili kafa.
Mogla sam i ja da se preselim u Beograd...
Žalite li za kućom u Beogradu?
- Ta kuća, u svakom slučaju, mnogo vrijedi. Ali odrekla sam se Beograda bez razmišljanja, iako je taj grad mnogo učinio za mene, konkretno "Jugodisk". Oni su mi i kupili tu kuću. Čak sam prije rata više vremena provodila u Beogradu nego u Sarajevu. Mogla sam i ja, poput Brene ili Nede Ukraden, da se preselim u Beograd. Međutim, oduvijek sam osjećala da ne pripadam tom svijetu i tom mentalitetu.
Neposredno nakon agresije pokušali ste izaći iz Sarajeva?
- Da. To je bio moj prvi pokušaj izlaska vani, sedam dana nakon prvih granata na Bistriku. Tad su mi na aerodromu rekli da za mene nema mjesta u avionu. Tek tada sam shvatila s kim imamo posla. U meni se stvorio otpor i inat. Rekla sam sebi: "Ostat ću ovdje." I bila sam, pune tri i po godine.
Izgleda da to neki ne cijene...
- Užasno me povrijedio stav pojedinih ljudi ovdje. Svrstali su me među one koji su još na početku rata otišli iz Sarajeva. Zar je moguće, pitam se, da se zaboravlja, da li namjerno, doprinos onih koji su ovdje proveli najteže godine rata.
Ja nemam pravo nikoga osuđivati
Na koga konkretno mislite?
- Recimo, neki ljudi sa TVBiH. Još prilikom mog prošlog boravka u Sarajevu dogovorili smo se za snimanje emisije za Novu godinu. Međutim, sad kad sam došla, rekli su mi: "Hanko, ne možeš nastupiti u novogodišnjem programu." Razlog je, kažu, što ne može učestvovati niko ko nije bio u Sarajevu. Rekla sam im: "Sutra će vam doći jedan Goran Bregović i jedva ćete ga dočekati."
Šta Vi mislite o onima koji su otišli?
- Ja nemam pravo da ih osuđujem. Ali, kažem, svi ćemo na kraju platiti za ono što smo učinili, ili što nismo učinili, a mogli smo. Ali mislim da niko ne treba da mi zamjera to što sada nisam ovdje. Hiljade ih je otišlo, napustilo glavom bez obzira, a sad su sve oči uprte u mene jer nisam tu. S pravom se povratka boje svi koji su vani. Jer i oni kažu: "Kad tebi, Hanko, čine tako, kako će tek nama." A to je velika pogreška. Ako takvim stavom budemo odbijali ljude da se vrate, gdje smo onda - ispričala je Hanka Paldum pred kraj 1995. godine za „Dnevni avaz”.
Obišla ranjenike u Istanbulu
Prilikom boravka u Istanbulu Hanka je obišla dvadesetak naših ranjenika koji su izmješteni u stacionarima.
- Tuga me uhvati, duša me boli za tim ranjenicima. Niko od naših koji bi se trebali brinuti o njima ih ne obilazi niti o njima iko vodi računa. Oni samoinicijativno pokušavaju prikupiti sredstva da bi platili boravak tu. Radi se, uglavnom, o mladim ljudima, našim borcima. Svjesni su da su napušteni i to ih užasno pogađa. Postaju agresivni, maltene se fizički obračunavaju s pojedinim ljudima da bi nešto postigli. Prezadovoljni su ako im neko dođe samo u posjetu. Mislim da je to veliki problem kojim bi se trebalo ozbiljno pozabaviti.
