U vremenu kada su zvuci rata nadglasali glas razuma, jedan čovjek se usudio da progovori – ne iz bijesa, već iz duboke boli i ljubavi prema zemlji koja se pred njegovim očima raspadala. On, koji je nacionalistima još na početku krvavog raspada Jugoslavije u lice opsovao mater, danas s pozornice ne uzvraća istom mjerom, već šalje poruke blagosti, dostojanstva i otpora zaboravu. Rade Šerbedžija – glumac, pjesnik, glazbenik – simbol je umjetničke hrabrosti i ljudske širine.
Jedno od najprepoznatljivijih imena s prostora bivše Jugoslavije, Šerbedžija je kroz desetljeća karijere ostavio neizbrisiv trag na kazališnim daskama, filmskom platnu i koncertnim binama širom svijeta. Nedavni koncert u New Yorku bio je još jedan dokaz da publika, bez obzira na granice i podjele, u njemu i dalje prepoznaje istinskog umjetnika. U ekskluzivnom razgovoru za Portal Revije Fokus, Šerbedžija je progovorio o jeziku, kazalištu, Hollywoodu, egzilu, djeci, prijateljstvu i pjesmi “Ines”, ali i o publici koja ga, gdje god da dođe, dočekuje riječima: “Dobrodošao kući.”
Prisjećajući se početaka svoje iseljeničke priče, Šerbedžija ističe da je sve počelo s ratom u Jugoslaviji. „Rođen sam u Hrvatskoj, Srbin sam iz Hrvatske, Ličanin. Ponosan sam na svoje porijeklo, kao i svi Krajišnici. Tesla mi je uvijek bio uzor – govorio je da je ponosan na svoje srpsko porijeklo i hrvatsku domovinu. I ja sam volio svoju zemlju, Jugoslaviju“, rekao je.
Njegova pozicija protiv rata bila je hrabra, ali nimalo lagana. Dok su nacionalističke ideologije razarale ono što je ostalo od zajedništva, on i njegovi kolege – Ljuba Tadić, Bora Todorović, Milena Dravić, Radko Polič – stali su na stranu mira. Bili su meta napada, nazivani izdajnicima, ali nisu odustali.
„Nikada nisam propagirao povratak Jugoslavije niti politički sustav. Moj cilj je sačuvati uspomenu na ljepotu koju smo imali – na zajedništvo, radost, prijateljstva. Ne dozvoljavam da mi itko oduzme pamćenje“, rekao je Šerbedžija.
U njegovim riječima nema gorčine. Postoji samo tihi otpor i nepokolebljiva vjera u ljepotu prošlosti koja se ne smije zaboraviti. Na sceni, umjesto optužbi, nudi poeziju, pjesmu i toplu riječ. Publika ga ne gleda kroz političke naočale – vidi u njemu ono što on i jeste: umjetnika koji pripada svima.
Rade Šerbedžija ostaje svjetionik u magli zaborava, čovjek koji na razvalinama nekadašnje domovine gradi mostove sjećanja. Njegova umjetnost, njegovo sjećanje i njegova blagost nas podsjećaju da dostojanstvo nikada ne izlazi iz mode.
