Rustem-pašina džamija u Istanbulu predstavlja jednu od deset velikih bošnjačkih džamija u ovom gradu. Rustem-paša je rođen u okolici Sarajeva (Butmir), bio je veliki vezir i zet sultana Sulejmana oženivši njegovu kćerku Mihrimah.
Rustem-pašina džamija poznata je po svojim izničkim fajansnim pločicama koje gotovo u potpunosti prekrivaju zidove ovog zdanja. Interesantno je da još dvije bošnjačke džamije imaju ovaj status, a to su Pijal-pašina i Mehmed-paše Sokolovića, koje su također poznate po svojim pločicama.
Već smo u prvom tekstu istakli da su pločice iz Rustem-pašine džamije poticale iz njegove lične kolekcije. Ovdje ćemo pokušati stilski raščlaniti, na prvi pogled, vizuelnu šumu oblika i formi, koji se prostiru stotinama kvadratnih metara zidova ove džamije. Motivi su nepregledni i predstavljaju sublimaciju kompletnog tadašnjeg repertoara kada je u pitanju ova vrsta umjetnosti.
Izničke pločice imale su najmanje tri faze razvoja. Prvu s kraja 15. i početkom 16. stoljeća, zatim sredinom 16. stoljeća, kada dostižu svoj zenit iako će kreativna vitalnost biti zadržana sve do početka 17. stoljeća, i treća koja je trajala sve do polovine 18. stoljeća i posljednjeg velikog opusa ovih pločica u Hečimogu Ali-pašinoj džamiji u Istanbulu.
Pločice u Rustem-pašinoj džamiji pripadaju drugom najpoznatijem periodu koji je bio specifičan po uvođenju nove kolorne palete, pa je tako osim osnovne plave, koja je dominirala u prethodnom periodu, došlo do upotrebe crvene (specifična vrsta tamne crvene), zelene i više nijansi plave boje. U to vrijeme ističu se i novi uzorci te sasvim nove kompozicijske sheme. Već smo pisali o rumi i hataji stilovima dekoracije. Prvi je više apstraktan i bazira se na prepletu vitičastog ornamenta dok drugi ističe realističnije motive cvjetova.
U Rustem-pašinoj džamiji možemo uočiti oba ova pristupa. Ovdje svakako treba staviti naglasak na hataji stilu koji dominira enterijerom. Hataji je za kratko vrijeme postao zaštitni znak osmanske umjetnosti jer su ga i sami umjetnici, vjerovatno zbog senzibiliteta vremena, više potencirali i smatrali svojim. Doduše, postojala je određena razlika između ornamentisanja rukopisa, naprimjer, i pločica, kada su u pitanju razrađene sheme, koje su u prvom slučaju bile više apstrahirane. Međutim, ako poredimo stil poznatog iluminatora Karamemija i konkretno njegovo oslikavanje Divana sultana Sulejmana, uvidjet ćemo da se ta ornamentika uveliko podudara s onom koju možemo vidjeti na pločicama, što može dokazivati da su isti majstori radili za obje umjetničke industrije.
Ali ono što nas posebno privlači na pločicama Rustem-pašine džamije jeste raznovrstan prikaz motiva tulipana, koji baš u to vrijeme postaje jedan od centralnih motiva osmanske dekorativistike. Tako je na ovim pločicama registrirano 36 različitih vrsta stilizacije tulipana. Latice su najčešće bijele sa crvenim detaljima. Rijetko su latice isključivo plave boje, dok je jedan dio obojen u crveno. Osim ovoga (tulipana), u džamiji dominiraju različite vrste isprepletenog hataji ornamenta u kombinaciji sa rumi uzorcima. Repertoar svega navedenog je nepregledan i predstavljen je u vidu biljaka penjačica (prostiranje po vertikali), buketa ili cvjetnih grmova, biljnih spirala ili simetričnih kompozicija različitih uzoraka. Osim cvjetnih uzoraka, na zidovima džamije našla se i jedna kompozicija koja predstavlja Kabu u Meki s okolnim haremom. Urađena je u krajnje uproštenoj stilizaciji ali u veoma dojmljivom likovnom maniru.
U Rustem-pašinoj džamiji otkrivamo i veliki broj keramičkih pločica na kojima su ispisani tekstovi na arapskom jeziku (uglavnom ajeti i hadisi), na čak 840 pločica u plavoj i bijeloj boji.
