Ne volim otopljenu čajnu kobasicu koja se ruga sa stola nekog kafića pomješana sa salvetama, ostacima pepela neke cigarete koja nikad nije stigla do pepeljare. Ne volim miris prosutog alkohola. Poljupce sa mirisom rakije. Ulijepljene podove.
Nikada nisam ni voljela.
Najbolji dio novogodišnje proslave za mene je uvijek bilo vratiti se kući gdje me na stolu čekao zeleni stolnjak sa jelkicama i hrana koja je govorila “kod kuće si”.
Najbolji dio zauvijek je bio da promrzle i umorne noge spustim u krevet.
Najbolji dio proslave Nove godine uvijek je bio mamin poziv u ponoć iako sam kod kuće. Nije joj bilo teško da stoji pored fiksnog telefona kako bi dobila vezu iako će me vidjeti za nekoliko sati.
Ove godine ću slaviti upravo tako. Opet u svom gradu. Opet u nekom kafiću. Opet ću obući nešto što je pomalo kič i staviti dodatni sloj šljokica na lice. Jer je Nova godina. Opet želim da se prisjetim onog najboljeg osjećaja kad izuješ cipele i potražiš na stolu ono što je ostavila mama.
Opet ću popiti neku čašu alkohola više za prošlu godinu u kojoj sam još malo odrasla. Malo manje sam plakala. Malo sam se više smijala. Složila sam neke kockice.
Nikada nisam donosila odluke koje počinju 1. januara. Smatram da sve ono što želiš da mijenjaš možeš da mijenjaš samo u onom trenutku kada to jasno i jako poželiš. I tada svaki dan može biti 1. januar i neka tvoja NOVA GODINA,prenosi lolamagazin.com.
Nećeš se kalendarskog 1. januara probuditi ni mršavija, ni pametnija, ni bolja, samo zato što je počela nova godina. Probudićeš se najčešće mamurna, umorna. Neki će se probuditi srećni. Poljubljeni. Zadovoljeni. U paru. Neki će se probuditi sami. Ali to ćemo i dalje tog jutra biti mi.
Od 1. januara ne želim ništa. Ne očekujem ništa. Od godine ispred sebe ne očekujem nikakvu magiju.
Magiju očekujem od sebe.
Da budem bolja prema sebi. Da budem malo manje tuđa, a malo više svoja. Da još više ugađam sebi. Da ne idem gdje mi se ne ide. Da ne jedem što mi se ne jede. Da se ne smijem onome kome mi se ne smije. Da plačem.
Da ne tražim potvrdu svoje vrijednosti u nekome drugom.
Da mi je novac i dalje samo papir kojim kupim ono što u momentu želim. Da ne slažem. Ne štedim.
Da se malo manje mrštim i da nestanu i ove dvije male bore.
Da budem srećna.
I voljena.
Da oko sebe imam ljude kojima sam važna.
Koji mogu da kažu izvini. Volim te. Hvala ti. Oprosti.
Da pišem više i bolje.
Da su svi oni koje volim zdravi. I srećni.
Šta je nova godina planirala za mene, ne znam. Ne bih željela ni znati kada bih imala priliku.
Sve ono što od nje želimo, moramo uzeti sami. Glupo je očekivati da će se desiti neka magija dok sjediš na kauču svoje dnevne sobe. Sve prepreke koje stavi ispred tebe možeš preskočiti ili zaobići. Najglupa varijanta je da ispred njih stojiš i plačeš.
Od nove godine ću uzeti sve ono što želim, a što bude do mene. Prvog januara neću baš ništa. Nastojaću da poljubim što više onih koje volim, mada neću moći da ih poljubim sve. Uživaću u maminoj sarmi. U Coca Coli. U nekom masnom sendviču za doručak.
Nemojte na sebe stavljati taj teret da 1. januara morate znati sve. Tog dana najčešće ne znate ništa. Tog dana nećete početi ništa novo.
Najvjerovatnije ćete prespavati. Popiti neki analgetik. Pojesti previše kolača ili masne hrane. I spavaćete. Za promjene i sve ono što želite u novoj godini imate sebe i godinu ispred.
