Na samom vrhu ima mjesta samo za jedno ili nekoliko djece. Prvi u utrci je pobjednik, sljedeća dvojica se još mogu smatrati uspješnima – ostali su gubitnici. Ako dijete stalno uspoređuju s najboljima, vrlo je vjerojatno da će se početi osjećati nesposobno, glupo i neuspješno, i naravno bez samopouzdanja. Zato naučite dijete da se uspoređuje samo sa sobom kako bi izbjegli negativne posljedice. Tako u primjeru utrke, dijete koje je stiglo zadnje, postiglo je svoj najbolji rezultat – uspješno je jer je trčalo bolje nego ikad prije.
Mnogi će se pitati: “Pa u čemu je razlika? I u jednom i u drugom slučaju dijete je stiglo zadnje na cilj”. Razlika je u osjećajima. U prvom slučaju se osjeća loše, neuspješno i to ga može navesti da odustane ili da se više ne trudi. U drugom slučaju, dijete ipak osjeća neki uspjeh i to ga može potaknuti da i dalje pokušava (“Ako sam do sada napredovao, možda ću i dalje napredovati pa ću jednoga dana osvojiti i ja prvo mjesto”).
Naravno da je djeci teško ne uspoređivati se s drugima, a roditelji se vrlo lahko uključuju u to. No, stalno uspoređivanje i takmičenje, dugoročno donosi više štete nego koristi. Što god dijete dobro učinilo uvijek će biti neko ko je u tome bolji od njega. Ako dobije peticu iz matematike, uvijek ima neko ko je također dobio peticu i istovremeno ide na takmičenja i osvaja nagrade. Također, ako naučimo dijete da se vrednuje samo po tuđim kriterijima, ono nikad neće imati svojih kriterija i uvijek će mu biti potreban neko drugi da mu kaže da li je nešto učinilo dobro ili ne.
Može se dogoditi da zbog jedne pogreške višemjesečni trud padne u vodu i da dijete zaključi kako se uopće ne vrijedi truditi. A to sigurno nije stav koji mu želimo u životu!
