"Rastu nam osobni dohoci, ali ne dovoljno da prate troškove života pa ih tek svaki četvrti zaposleni koristi i za nešto drugo osim za pokriće troškova prehrane obitelji. I zato smo o našoj najtežoj ekonomskoj krizi, o inflaciji, kolapsu privrede i ekonomije, kao i o tome što nas očekuje i što nam je činiti, razgovarali s ekonomistom, profesorom, znanstvenim suradnikom i direktorom Instituta za ekonomska istraživanja u Beogradu - dr. Zoranom Popovom", pisala je Praktična žena
INFLACIJA 600 POSTO? - Ono što će nam se dogoditi u narednu godinu-dvije uglavnom je predodređeno. S ekonomskog stajališta moguće su dvije opcije. Trenutno je došlo do raspada financijskog sistema. Obično krupnim ekonomskim krizama, kao što je ona iz 1929. godine, prethodio je raspad ekonomskog sistema ili u zemlji ili u međunarodnom financijskom sistemu. Sada, u vrlo kratkom vremenu, naša ekonomska politika ima dvije opcije. Jedna od mogućnosti je da se raspad financijskog sistema krpi emisijama novca, što bi inflaciju sljedeće godine popelo na 400, 500 ili čak 600 posto. Druga mogućnost je da se insistira na rigidnosti, odnosno restriktivnosti kreditno-monetarne politike. Financijski krah prati kompletan ekonomski krah. Ako se ne poduzmu neke radikalne mjere u regulativnom mehanizmu koji usmjerava funkcioniranje naše privrede, dogodit će se jedna od te dvije opcije...
POSTOJEĆI SISTEM SUSPENDIRATI - Ako govorimo o Saveznoj vladi, ona nema mogućnosti da regulira kretanje privrede jer je praktički ekonomska moć koncentrirana u republikama i pokrajinama. Sve njene mjere idu na suglasnost i prihvaćanje republika i pokrajina, prije nego što dođu u Skupštinu SFRJ. Ako se ostane na načinu odlučivanja, kako to podrazumijeva naš postojeći politički i privredni sistem, mi ćemo, neminovno, ući u jednu od ove dvije krajnosti.
Po mom mišljenju situacija u kojoj smo se našli je izvanredna, i teško je moguće nju regulirati a da se ne ide na izvanredne mjere. Znači, postojeći sistem na neki način treba suspendirati i ekonomska vlast republika i pokrajina treba biti prebačena na saveznu administraciju koja, tada, preuzima punu odgovornost za usmjeravanje tokova privrede.
U okviru postojećeg sistema nema nikakvih izgleda da se, polazeći od njega, donesu neke mjere koje bi bile bitno drugačije od postojećih. I stručnjaci Svjetske banke tvrde da Jugoslavija nije u situaciji da bez krupnog zaokreta izbjegne da njena kriza dosegne svoje dno ili svoj maksimum...
ŽIVIMO U ILUZIJAMA - Živimo s puno iluzija. Jedna od njih je da smo se na krizu navikli. Može se čovjek naviknuti na krizu pod pretpostavkom da nije svjestan što kriza znači, odnosno nije svjestan njene težine. Ali logika krize je da se ona mora riješiti jer, naprotiv, ona se produbljava. Kriza se ne može u nedogled "zamrznuti". Moraju se riješiti problemi koji krizu stvaraju; ako se ne rješavaju, situacija se neminovno pogoršava.
Čini mi se da je tu bit naših iluzija. Mi bismo se lako privikli da živimo malo lošije nego što smo živjeli sedamdesetih godina, mada smo tada živjeli na tuđi teret. Bit našeg privrednog sistema je da naša poduzeća imaju veću sklonost k trošenju, investiranju i raspodjeli sredstava na osobne dohotke nego k stvaranju. Cijeli sistem je potrošački orijentiran i stvorio je privredu koja nije sposobna samostalno se razvijati i stvarati akumulaciju. Kada se gleda formalna strana, to je osnovni generator naše inflacije. Možemo se razvijati samo ako dobivamo injekcije iz inostranstva...
PRAVA KRIZA NAS TEK OČEKUJE - Onog trenutka kada su mogućnosti zaduženja u inozemstvu nestale, a to je bilo 1980. godine, mi smo, tako reći, preko noći ušli u ekonomsku krizu. Tinjala je šest-sedam godina. Postala je takva da smo se na nju mogli naviknuti. U inozemstvu se nismo zaduživali, ali smo trošili unutrašnje rezerve, stvarali takozvane unutrašnje dugove.
Dio tih dugova sada je isplivao na vidjelo, ali dio još nije i nismo ni svjesni tog dijela. Svijest o tim unutrašnjim dugovima je; ako pogledamo društvene zgrade u našim naseljima čije fasade propadaju, nitko ih ne popravlja, naša putna mreža, itd ...
Privreda više troši nego što stvara i ostaje bez akumulacije. Radi se o jednom ekonomski nefunkcionalnom sistemu koji nužno mora propasti. Bila bi šteta da ne propadne. Radnici kroz štrajkove to ne mogu iskazati. Prava kriza nas tek očekuje ...
DUGOROČNI PROGRAM? - Postalo je jasno da, ako se ide na dosljednu realizaciju intencija Dugoročnog programa stabilizacije, radikalne promjene u političkom sistemu su neminovne. Kod nas je koncentracija političke moći izražena na nivou republika i pokrajina, a pošto je ekonomija monopolirana od strane političkog faktora to znači da je i ekonomska vlast koncentrirana na nivou republika i pokrajina. Logika ekonomskog života suvremene proizvodnje je da bi ekonomska vlast uglavnom morala biti locirana na nivou poduzeća i federacije, nešto manje na nivou općina, a gotovo nimalo na nivou republika i pokrajina. Ako idemo na ovo rješenje, praktički razdvajamo političku vlast od ekonomske moći.
Tu je zapela realizacija Dugoročnog programa. Sve dok se ne prelomi pitanje je li Jugoslavija jedinstveno ili zajedničko tržište - pomaka u provođenju Dugoročnog programa nema.
PREDSJEDNIK VLADE - Da sam u kojem slučaju predsjednik SIV-a, prvo što bih učinio - podnio bih ostavku. To bih učinio zato što neke mjere koje je SIV donio mi ne provodimo i ne pridržavamo ih se. Naš SIV i njegov predsjednik nemaju nikakvu ekonomsku moć niti vlast. Saveznoj vladi su vezane ruke. Ona, po logici stvari, treba da ima gro kompetencija u domeni ekonomskog života i makro ekonomije, a ona upravo to nema...
MORALNA KRIZA? - Građani su praktično nemoćni u borbi protiv inflacije. Inflacija je zlo i to veliko zlo. Država treba štititi društvo od inflacije. Ako je država nemoćna i nesposobna štititi društvo od inflacije, onda se javljaju štrajkovi, nerad, nedisciplina, problemi morala, odgovornosti. Društva koja su se pokušavala naviknuti živjeti u uvjetima inflacije - prije ili kasnije su došla u moralnu krizu. Tipičan primjer su latino-američke zemlje. Ja se nadam da do toga nećemo doći, iako se očekuje, do kraja godine, inflacija od oko 200 posto...
NEKOM MORA SMRKNUTI - Problem inflacije se ne može riješiti a da nekome ne smrkne. Nečiji dohoci moraju se smanjiti. Samo je pitanje ekonomske politike kako to provesti da bude društveno prihvatljivo. Cijenu inflacije privatni sektor ne mora snositi, jer on i nije kriv za inflaciju. Nju mora platiti društveni sektor privrede. Trećeg rješenja nema - ili će se ići na pad osobnih dohodaka ili na smanjenje broja zaposlenih. Postoji još jedna mogućnost, a to je da nam inozemstvo, ponovo, dobrovoljno da ne malo dolara, a ovo je u ovom trenutku skoro nemoguće očekivati. Mi moramo stvoriti privredu koja je sposobna akumulirati i da otvorimo široke mogućnosti privatnog sektora da apsorbira radnu snagu...
KOLAPS? - Ekonomija nije alkemija pa da od blata može napraviti zlato. Ekonomija ima svoje zakone, a među njima je svakako najvažniji da se dijeli ono što je stvoreno. Ako se u dužem vremenu dijeli više nego što je stvoreno, jednog momenta ta privreda neće moći ostvarivati ni neophodnu nultu stopu rasta već će njena stopa rasta biti negativna 5-20.
To je kolaps. Zemlja dolazi u situaciju da svoje stanovništvo ne može prehraniti. Mi imamo privredu koja ne stvara akumulaciju, a kao nerazvijeno društvo imamo velike razvojne ambicije. Iskrsle probleme moramo što prije razrješavati, jer ne možemo preko noći ostaviti dva milijuna ljudi bez posla.
