Smješten u Jugoslaviju 1957. godine, film "Lijepa večer, lijep dan" redateljice Ivone Juka prati četiri bliska prijatelja, renomirana filmaša, čija seksualna orijentacija uzburka konzervativne duhove članova Komunističke partije.
Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, kada su televizijski ekrani nadirali u domove, a s njima i govori Druga Tita, kinematografija je bila najmoćnije ideološko sredstvo. Oni koji su se bavili filmom imali su više-manje sve uvjete, ali su morali slijediti upute propagande. Ako bi se usudili dovesti u pitanje komunistički sistem, karijere bi im naglo završavale, a njihovi bi filmovi bili ekspresno bunkerirani. Bio je to put "usamljenih rijeka koje teku prema moru", kako kažu riječi evergreen hita "Unchained Melody", koji je poslužio kao inspiracija za film i označio početak njegovog (zapaljivog) celuloidnog puta.
Iako pozicioniran u raskošni dekor i kostime delikatnih godina Jugoslavije, "Lijepa večer, lijep dan" redateljice Ivone Juka bezvremenska je priča o tome kako će politika uvijek pronaći način da uništi one koji se usude podići glavu iznad pokorenih masa u pokušaju propitivanja onog što ne bi smjeli. Ako tim virusom sumnje zaraze još nekog pored sebe, sistem kojeg čuvaju tajne službe tada pokreće mehanizme koji otkrivaju vašu najveću tajnu, a u ovom slučaju je to homoseksualnost, u to vrijeme veliki grijeh i protuprirodna pojava, koja mora biti sankcionirana.
Historija mrzi ljubavnike
Lovro (Dado Ćosić), Nenad (Đorđe Galić), Stevan (Slaven Došlo) i Ivan (Elmir Krivalić) bivši su partizani koji su se iskazali u borbi protiv Ustaša, onda kada su u crnim uniformama dolazili po Židove i Srbe. Heroji NOB-a, dobro odgojeni i počešljani momci, svoje ideale nešto kasnije žele ostvariti u republičkom filmskom studiju pod šapama državnih propagandista (nešto poput Jadran ili Sutjeska filma). No, kada entuzijastični reditelj Lovro pokuša u svoj film ubaciti scenu koja ne odgovara komunističkom režimu, njegovi suradnici i roditelji počinju snositi nesagledive posljedice u vidu profesionalne degradacije.
Ured za propagandu (agitprop) na čelo filmskog studija promptno postavlja prostodušnog, ali nadasve odanog aparatčika u kišnom mantilu Emira Servara (Emir Hadžihafizbegović), pred kojim je težak i ne tako filmski zadatak - da sabotira rad četvorice umjetnika za koje se sumnja da su homoseksualci. Poput hladnokrvnog štazijevca iz njemačkog filma "Život drugih" (Oscarom nagrađeni "Das Leben der Anderen", 2006.), morat će prvo porazgovarati sam sa sobom i svojim animozitetima. Promatrajući živote ovih momaka, u njemu se počinje buditi ljudskost. No, nesvjesnom omaškom šalje ih na mjesto odakle će možda moći pobjeći i vratiti se kao fiziološki živi ljudi, ali isključivo kao duhovni leševi.
Snimljen u crno-bijeloj tehnici, gdje kolora ima koliko i slobode, film "Lijepa večer, lijep dan" šepuri se dinamičnim mizanscenom i impresivnom fotografijom (Dragan Ruljančić) te je gotovo školski raskadriran u maniru noir stripa. U tom spektru od pedeset nijansi sive, filmski potkovani gledatelji počinju preispitivati svoj osobni odnos prema slobodi, sadašnjosti i prošlosti, oprostu i ljubavi, ali i odnos prema YU kinematografiji. Film predstavlja jedan od najnemilosrdnijih uvida u ljudsku prirodu koji je ovdašnja kinematografija ikada upoznala, crnji i od crnog talasa.
Iako je film (prema dokazanoj Hitchcockovoj teoriji) dobar onoliko koliko je uvjerljiv glavni negativac, a u ovom slučaju to je maestralni glumac Emir Hadžihafizbegović koji je svojom pojavom i izrazom lica oteo svaki kadar u koji je ušetao, glavni lik filma ste vi koji sjedite u publici. Prevareno iščekivanje nastaje kada pomislite da likovi figuriraju u zapletu u kojem više nema velikih iznenađenja i da dramaturški ritam izostaje jer glavni lik nema baš nikakvih mana. No, takav blentavi, poetski entuzijazam zadnje je što treba jednom komunističkom sistemu, koji ne samo da je korumpiran, već i sam korumpira pojedinca, pa on mora biti kažnjen. Ona puška koja visi na zidu na početku ipak opali na kraju, ciljajući precizno u čelo gledatelja.
Brutalizam, ali ne samo u arhitekturi
Film sadrži nekoliko eksplicitnih scena gay seksualnog odnosa, koji je, iako prikazan na naturalistički način, filtriran kroz umjetničku stilizaciju. Dok želite skrenuti pogled s ekrana i provirujete kroz raširene prste ruke položene preko očiju, zapravo ste na homofobnom testu. Ne izađete li iz kina, spremni ste za završni prikaz ultimativnog nasilja na kamenjaru uz more, maestralno režiranu sekvencu (igra Hadžihafizbegovića i Svetozara Cvetkovića!) koja destruira gledatelja bez obzira na vrijeme, pamćenje i poznavanje jugoslavenske prošlosti. Ni sam Tarantino ne bi se posramio načina na koji Juka režira nasilje (u njenom slučaju bez ironije i zabave).
U redateljskom postupku dovođenja gledatelja u stanje šoka, film vas stavlja u mučnu poziciju kakvu su zagovarale ideje komunističkog manifesta. Svi ste isti i svi biste trebali misliti i vidjeti isto, kao u historijskom kontekstu godina u koje je film pozicioniran. Klasne razlike brisale tako što su nepoznati sustanari preko noći useljavali onima u prevelikim građanskim stanovima, a hrana i cipele kupovali su se po sistemu tačkica. U tom ambijentu, privatnost nije postojala i uvijek vas je neki veliki udbaški brat mogao cinkati. Paradoksalno, mnogima je najteže bilo (i sada je) promatrati intimne trenutke tuđeg užitka. Tada shvatite koliko je snažna poruka ovog filma.
Impresivna produkcija 4Filma, gotovo je nestvarno tehnički složena za uvjete regionalne kinematografije. Film je producirala Anita Juka, privatnim sredstvima, sredstvima američkih financijera, Hrvatskog audiovizuelnog centra, između ostalog, i uz podršku Fondacije za kinematografiju Sarajevo (u koprodukciji s DEPO-om).
Budžet filma iznosi 3 miliona eura, a snimljen je u Zagrebu, Kumrovcu, na Pagu i na Krku, dok je postprodukcija finalizirana u Torontu. Muziku potpisuje Michael Brook, montažu Nenad Pirnat, a posebno su upečatljive glumačke minijature koje izvode Vojislav Brajović, Dražen Čuček, Goran Grgić i Enes Vejzović. Izniman talent pokazao je i mladi bosanskohercegovački glumac Elmir Krivalić u ulozi glumca Ivana Bote, s glasom i stasom iz zlatnog doba Hollywooda.
