Mnogo je slučajeva u kojima se razvedeni partneri ne mogu dogovoriti oko visine iznosa alimentacije, a često roditelj s kojim ostane dijete i nakon sudskog postupka dobije minimalan iznos koji ne može predstavljati značajnu pomoć u izdržavanju djeteta.
Nerijetko, bez obzira na imovinsko stanje i visinu primanja mjesečan iznos alimentacije ne iznosi više od 150 - 200 KM. O tome zašto se to dešava i da li je sam zakon zaslužan za takvu praksu razgovarali smo s advokatom Nedžadom Bećom.
On je za Klix.ba pojasnio da je suština svega toga jer je sud taj koji u praksi određuje takve alimentacije.
"Porodični zakon je osnovni zakon koji uređuje to pitanje. Radi se o postupku u kojem stranke ne mogu disponirati, već o postupku koji se vodi u najboljem interesu djeteta. Ako je par zaključio da ne može više živjeti zajedno i odlučio da se razvede, ima pravo to uraditi. Međutim, ne mogu trgovati djetetom i svoje interese dobijati preko djeteta. I tu nastupa sud da zaštiti najbolji interes djeteta", rekao je.
Prema porodičnom zakonu, federalni ministar socijalne politike i rada donosi i objavljuje prosječne potrebe izdržavane osobe jednom godišnje.
"Ministar objavi koliko osoba koja se izdržava u prosjeku treba mjesečno novca da bi zadovoljila sve svoje potrebe. Ako su roditelji razvedeni, onaj roditelj koji ne živi s djetetom plaća alimentaciju i trebalo bi da je u tom iznosu koji zadovoljava njegove potrebe. U praksi se dešava da sudovi polove taj iznos i kažu: 'Njemu treba 300, ali on je kod majke, nek majka da pola'. A u principu majčin doprinos (ili očev ukoliko je dijete kod oca) je taj što se on brine o djetetu 0/24 sata i zadovoljava sve druge njegove potrebe jer objektivno za 300 maraka ne možete se najesti, napiti, otići u školu. To je prvi problem", rekao je.
Beća je kazao da drugi problem jeste što sud vrlo često neće da se upušta u istraživanje te imovine niti hoće u potpunosti da zadovolji taj princip "u najboljem interesu djece" koji se tumači tako da ako je dijete do 18 godina, onda otac mora iskoristiti sve mogućnosti da bi obezbijedio njemu sredstva.
"Ono što je pristuno u sudskoj praksi, jeste da se određuje iznos od 150 - 200 maraka, vrlo vrlo rijetko 300, i da se zanemaruje ta činjenica, odnosno obaveza roditelja da učini sve što može da doprinese tom izdržavanju", rekao je.
Treći problem jeste što ti procesi traju vrlo dugo. Kako je kazao Beća, neki razvodi su dvije do tri godine uslovno rečeno stari, a nisu okončani.
Ako bračni par želi da se razvede, ima dva načina. Jedan je sporazumni razvod i to se vrlo brzo završi u roku od tri do četiri mjeseca. Međutim, ako se par ne može dogovoriti s kim će ostati dijete, koliko će ga drugi roditelj viđati, visinu alimentacije, a sve to kasnije mora iskontrolisati sud, onda muž mora tužiti ženu ili žena muža. A kad sud donese presudu, obično se neko žali i to traje po dvije-tri godine u Sarajevu i to je velike problem.
"Rješenje je da svako radi svoj posao. Da centar za socijalni rad doprinese zaštiti najboljeg interesa djeteta i da sud uloži dodatni napor koji je potreban u toj vrsti postupka. Ima stvarno odličnih primjera, ali ima i onih 'naših'", rekao je.
Beća je poručio da je zakon baziran na Evropskoj konvenciji o pravima djeteta koja kaže: sve se radi u najboljem interesu djece.
"To ima i u zakonu, a da nema, primjenivala bi se i Konvencija. Propisana je procedura cijela onako kako treba. Ne možemo mi trgovati djetetom jer je sud taj koji određuje, a koji bi trebao preuzeti malo aktvniju ulogu u takvim procesima, kao i centar za socijalni rad", zaključio je.
