A među posljednjima koji su s njim “radili bio je pisac Almin Kaplan. Svoja druženja s Vešovićem sublimirao je u knjigu “Razgovori s Markom”.
U njoj Vešović priča o sebi, svom djetinjstvu, školovanju, ratu, životu.
Pročitajte dio u kojem Vešović opisuje kako je došao u Sarajevo, kakvo je ono bilo i šta se dešavalo tad.
Kad ste završili gimnaziju, kako dođe do toga da se na fakultet upišete baš u Sarajevu?
“Za to sam zahvalan svojoj snahi Margiti, ženi moga brata Momčila. Završila je Višu vojnu akademiju u Beogradu i u Sarajevu radila u Vojnoj bolnici kao viša medicinska sestra. Svršeni ljekar Momčilo je tada u Bileći učio s bolničarkama kako se peru usrane guzice. Trebalo je da te godine u Papama ostanem čuvati krave. Došla Margita kod nas i povela me u Sarajevo, davala mi svakog mjeseca 10.000 dinara. Jako me je voljela. Sa mjesec dana kašnjenja došao sam na fakultet, valjda nisu bili ispunili upisnu kvotu, nije ljude previše zanimala književnost, pa sam se stigao upisati. Živio sam u studentskom domu, a pošto sam zadnji došao, iako su u sobi svi bili brucoši, mene su jedino zvali brule. Govorili bi mi: “Hajde, brule, po panju.” Panja je hljeb. Na fakultet sam došao u Margitinom šuškavcu – zbog čega su se mnogi zezali. Tad nisam imao ni svoj kaput. Jedan kreten, Muharem Durić koji je čitav rat u Beogradu za Slobu pisao izvještaje iz Sarajeva, kao groznu činjenicu je naveo da idem isključivo uz tramvajske šine da ne zalutam – toliki sam seljak.
Na Skenderiji sam jednom čekao tramvaj za naniže jer sam vidio šine pred fakultetom, jedne kojima se ide gore i jedne kojima se ide dolje. Na Skenderiji sam čekao dok nisam vidio da drugih šina nema a Sidran smislio priču da sam išao uz šine kako ne bih zalutao.
Još jedna priča o Muharemu Duriću. Htio sam da ga malo mlatnem, a napisao o njemu seriju tekstova. Toliko je bio bezobrazan. Za vrijeme rata, rekoh, pisao za Slobu o onome što se dešavalo u Sarajevu, a potpisivao se sa M. Durić da se ne vidi da je musliman. Pa sam prvi tekst nazvao Oj Duriću de ti je Muharem. Imam knjigu s naslovom Sedam balija koju niko neće da objavi – a drugi naslov ne dolazi u obzir. U toj knjizi, u prvom tekstu sam rekao da je M. Durić napisao kako u Sarajevu nema vode, ali i da je nema ni u brdima. Možeš misliti koji je to krelac.
Iz ratnog vremena, kad sam bio kod punice, sjećam se priče o Krletu. Bio je jedan divan tip. Negdje nabavio kantu puževa koje je trebalo, prije pripremanja, ostaviti da se isposte, ali ih je pustio. Tih puževa je bilo po komšiluku sva sila. Sjećam se kćerke Ivane i njenih jaranica kako o puževima kažu: “Ovo je tata, ovo mama, ovo kćerkica.”
Kad ste krenuli u Sarajevo na fakultet – je li to bilo da prvi put odlazite negdje daleko?
“Da, to je bilo prvi put da idem u grad. Prije toga sam bio samo u Bijelom Polju, koje je bilo poluorijentalna palanka sa pet ili šest hiljada stanovnika. I jednom sam išao u Ivangrad, čitao stihove.”
Iz Bijelog Polja se inače išlo studirati u Sarajevo? Ili?
“Muslimani iz Bijelog Polja radije su išli u Sarajevo. Prirodno je bilo, ko je pravoslavac, da ide u Beograd. Svojoj snahi Margiti zahvalan sam što sam otišao u Sarajevo. Jer ko zna šta bi se desilo, možda bih propao i kao pjesnik i kao čovjek, da sam otišao u Beograd. Beograd je ludnica. Tamo sam bio dvije godine na postdiplomskom – i jedva izdržao. Nevozač sam, takav ću i umrijeti, a kad je trebalo obići u Beogradu svoje dvije tetke, jednu u Bežaniji a drugu na Banovom brdu, izgubio bih čitav dan. I Darinka je imala isti doživljaj. Jednom je rekla: “Ovo Sarajevo je isto ka jedno crijevo pruženo uduž. “Znači, više ti se svida Beograd?” “Kakav Beograd, ne pominji mi ga, to je ka jedna pustinja. U Beogradu ideš, ideš, ideš, niđe mu kraja, i što više ideš sve ga više ima”
Taj osjećaj izgubljenosti mene bi ubio. Da sam dobio nakon postdiplomskog posao u Beogradu, a mogao sam, ne bih otišao. Meni je po mjeri Sarajevo. Meni kao nevozaču je važno da mogu, gdje sam god htio, doći nogom. Ako nemaš auto u Beogradu, pozdravi se sa svojim životom.
Ispričali ste mi kako na ste se odlučili studirati u Sarajevu, a sada da krenemo od trenutka dolaska u taj grad, o čemu govori i spomenuta pjesma:
Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika Kad prvi put Sarajevo ugledah, sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo – Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.
“To nikad neću zaboraviti. To je veliki grad bio za mene. Izet Sarajlić ga je zvao velegradić.”
To je 1963. godina?
“Da, stigao sam 1963. u novembru.”
Vozom ste došli?
“Ćirom. Meni se tada činilo da sam otišao na kraj svijeta i da nikad više neću vidjeti ni majku ni ostale.”
Stihovi dalje glase:
I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju, Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!
Svojim svijetom pokušavam grad – nepoznati svijet – da primaknem sebi. Da ga osvojim. Počeo sam sa onim što sam milionima puta gledao – visibabe u Papama; da svojim seoskim iskustvom shvatim prvu sliku grada: ulica i svjetiljke pored nje.
I onda kažete:
Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna, Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
“To je suština. Kad za svjetiljku kažeš visibaba, to više nije sasvim nepoznati svijet.”
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim: Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Onda poslije idu dva sjajna stiha:
I spoznaja se diže, iz džigerice same: Grad je toliko velik da nema mjesta za me.
“Gdje ću sad”, pomislio sam, “gdje ću sad u ovolikom gra- du.” U Bristolu sam noćio prvu noć.
To je poezija iz visoke škole, ali tu je sažeto najživotnije iskustvo.
Od svega što vidiš na ulici, k meni ruke šire samo saobraćajci što ti govori: “Ne možeš ovamo?”
Gdje si najprije živio u Sarajevu?
“U studentskom domu “Rifat Burdžović Tršo”. Bilo nas je četrnaest u sobi. Ujutro bismo, kad se umivamo, crno ispljuvavali – ugalj iz peći na koju smo se grijali. Bilo nas je odsvakle. Bio je jedan Refik Strujić iz Pljevalja, Ilija Skočibučić iz Dalmacije – i svi su imali nešto svoje u govoru. Bio sam jedini brucoš, iako su svi bili brucoši – jer sam došao sa mjesec dana zakašnjenja.
To su – kako ste već rekli – za vas bile godine gladi. Ali kakvo je Sarajevo bilo te 1963?
“Bilo je stotinu puta bolje nego što je danas svijet. Ako nisi tražio đavola, nisi ga ni dobio. Za mene niko ne bi znao da su mi oca ubili kao informbiroovca da nisam napisao priču o tome. Ne diraj Tita i Partiju i niko ti neće ništa.
Negdje ste mi spomenuli da je u trenutku vašeg dolaska na fakultet u jeku bila seksualna revolucija.
“Kad sam došao na fakultet, seksualna revolucija je bješnjela – i bio sam izbezumljen jer nisam znao kojoj vjerovati. Žene se svete za godine ropstva – tako sam to shvatio. To su muškarci zvali: jebu se ko štuke.
Puno poslije, Mujo Dulizarević, upoznaje me s jednom od žena koje su 1963. predvodile revoluciju. Pružim joj ruku, a ona svoju sklanja i kaže: “Ja se ne rukujem.” Jer se pokrila. Mujo je popizdio, ali nije ništa rekao. Tek poslije kaže: “Učestvovala u seksualnoj revoluciji, sad učestvuje u islamskoj – da nije mnogo dvije revolucije.”
Sjećate li se imena još nekih žena iz tog perioda koje su predvodile revoluciju?
“Ma otkud ću se sjećati kad nisam imao kontakta sa ženama kako u Crnoj Gori, tako i u Bosni. Žene su mnogo patile.”
“Mnogi zaboravljaju da je u oči onog rata u Sarajevu, gradu od 60.000 stanovnika, bilo 12.000 Jevreja.
A vaši najbolji prijatelji su bili?
“Abdulah Sidran, Rajko Nogo i Nikola Koljević.”
Tih godina studiranja – vi se negdje sastajete, družite se? Koliko pratite književnu scenu tad, i šta o njoj mislite?
“To su sve – manje-više – bili pijanci. Probdio noći s njima, iako nisam smio da pijem zbog čira, a ako bih slučajno popio, u rukama sam nosao drob danima poslije. Ali su me propušili. Ponudili bi mi cigaru povremeno i ja bih zapalio. Prvu kutiju cigareta sam kupio kad sam diplomirao. Izašli bismo u krčmu i družili se svunoć. Imalo se od njih šta čuti dok se ne usvinje.”
Gdje biste izlazili?
“Pa svukuda. Od udisanja alkoholnih isparenja, ja bih – kad izađemo i udahnemo svjež vazduh – bio pjaniji od njih svih. Ja pijan, a Gavrilo Grahovac, koji je popio trideset pića, njemu ništa”.
