Nedjeljni donosi ekskluzivni intervju s redateljicom koja je svojom ratnom dramom trijumfirala na dodjeli europskog Oscara
Te se večeri slavilo od aljaškog Anchoragea do novozelandskog Adelaida i Sarajeva, svuda gdje je raseljene Bosne i svuda gdje ljudi suosjećaju sa žrtvama najvećeg genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata. “Quo Vadis, Aida” proglašen je najboljim europskim filmom tekuće godine, Jasmila Žbanić najboljom redateljicom, Jasna Đuričić najboljom glumicom.
“Quo Vadis, Aida”, osim što je odličan rad vrhunskih profesionalki i profesionalaca, važan je medij koji prenosi priču o Srebrenici, podsjeća na nikad kažnjene počinitelje.
Nagrada koju je dobio film … je li vas više obradovala kao filmašicu ili kao ženu iz Bosne, ljudsko biće koje ovdje priča jednu važnu priču?
– I jedno i drugo, u isto vrijeme. To je profesionalna nagrada za koju glasa 4000 filmskih profesionalca. Meni kao redateljici je važno da što više ljudi pogleda film, a svaka nagrada pridonese tome da ljude zainteresira za film. Ali, ja sam ovaj film sigurno radila i iz svoje građanske i ljudske potrebe da govorim o stvarima koje bole: nismo preradili traumu rata, Srebrenica je jedna od tema o kojoj ne znamo komunicirati. Film je nastao iz te ljudske potrebe da se stvari u društvu promijene.
Djelujete iskreno iznenađeni što ste laureatkinja baš vi s filmom o toj teškoj temi.
– I jesam. Jer, među članovima Akademije jako ih je puno iz zemalja koje imaju ‘žestoke’ kinematografije, poput francuske, njemačke, španske kinematografije, gdje se puno snima i gdje se rade dobri filmovi, a vrlo često ljudi glasaju za ‘svoje’ filmove, zato što su im možda i teme naših filmova jako daleke. Njih se Balkan ne tiče, dosadni smo im više, to da odavde dolaze samo neke vijesti o sukobima, o nesporazumima, o krvi, više ih se ne tiče. Tako da me je jako iznenadilo da su ljudi uopće željeli pogledati taj film i da su ga na neki način prepoznali i priznali kao svoj film.
Unatoč vašoj redateljskoj reputaciji, novac za ovaj film nije bilo lako naći. Ipak, nakon nekoliko verzija scenarija našli ste kut koji je zainteresirao potencijalne koproducente. Što ste promijenili da ih uspijete zainteresirati te ljude kojima je BiH priča o kojoj više ne žele slušati?
– Kad počinjem raditi film, znam da moram proći nekoliko verzija scenarija, jer u te prve verzije izlijem sve svoje emocije, možda i sav svoj bijes, sve ono što me tišti. Prva verzija je kao bazen pun svega, ali još nedovoljan da bi komunicirao s drugima, da bi na dobar način prenio ono što osjećam. Onda dolazi faza gdje taj bazen emocija treba profesionalno, umjetnički obraditi, u smislu na koji način, kojom slikom, kojom rečenicom govoriti o onome što želim. Tako prolazim nekoliko faza scenarija i tražim što je ono što osjećam, na koji način ono što ja osjećam mogu osjetiti i drugi ljudi. Kut u kojem jedna majka pokušava spasiti svoje sinove i svog muža, a potom ih traži, očito je nešto s čime se mogu identificirati svi na svijetu. Jer, film je sad gledan svuda i razumiju ga svuda, ali treba zaista doći do nekog kemijskog procesa da se sva ta energija koju osjećam obradi na filmski način.
Kako je bilo predstaviti Srebrenicu potencijalnim koproducentima?
– Ljude vani ove su, naše teme prestale zanimati. Kolikogod im je poznata Srebrenica, negdje su je potisnuli, jer to grozno što se dogodilo u Europi Europljani na neki način ne žele gledati i vidjeti kao dio europske priče. Bilo je zaista čudnih razgovora s producentima, direktorima velikih televizija, fundacija, rekli bi mi: ‘Daj, opet se baviš time…’, bilo je i ljudi koje se to zaista uopće nije doticalo. Imali smo razgovor u Cannesu s jednom francuskom producenticom koja je, dok sam objašnjavala i govorila o Srebrenici – zaspala. Ja sam se upitala: ‘Čekaj, jesam li toliko loša u prezentiranju svog projekta?’ Žena je doslovno zaspala, jer se nje to uopće ne tiče, to je toliko daleko od njihovih života. Ipak, našli smo deset europskih koproducenata koji su smatrali da se ova priča mora ispričati.
Zašto je Bosna Zapadnoj Europi tako blizu, a tako daleko?
– Jedno objašnjenje koje sam čula, a koje mi se čini vrlo logično jest da je nakon pada Berlinskog zida Europa bila u ekstazi pozitivne energije, usred neke dobre priče, a da je rat u bivšoj Jugoslaviji došao kao udar u trenutku kad se slavi. To je kao da pozovete nekoga na rođendansku proslavu, svi su veseli i sretni, svi pjevaju, a samo jedna osoba tamo u kutu kmeči i plače i ide na živce svima. Ima nešto točno u tom objašnjenju zašto je Europa maknula od sebe cijelu priču o ratu kod nas. Nevjerojatno je da je više Amerikanaca bilo emotivno potreseno tim ratom negoli Europljana. Ili se to barem meni tako čini po nekim mojim kontaktima i susretima. U svakom slučaju, mi smo za njih ‘drugi’, netko smo tko još nisu ‘oni’. Ali, mislim da se i to mijenja polako. Umjetnost je most kojim se možemo približiti jedni drugima. Bilo je zanimljivo u montaži, a radili smo je u Poljskoj, moj montažer je Poljak, tamo smo studentima s njegove klase prikazali film. 16 mladih ljudi gledalo je tu neku radnu verziju. Desetero od njih nikada nije čulo za Srebrenicu, šestero je čulo, ali nisu znali što je točno tamo bilo, ne znaju gotovo ništa o tome, tko je tu koga, zašto i što. Kad su pogledali film, prilazili su i rekli: ‘Mene je sram što sam Europljanka’, ‘Mene je sram da se ovo dogodilo i da ja za to ne znam’. Ti ljudi su odmah osjetili i shvatili da je to europska priča, naša priča, o kojoj njima nikad nitko ništa nije ispričao, pitali su se kako je to moguće.
Kakve su reakcije na vaš film u Nizozemskoj?
– Nisam mogla ići tamo na premijeru zbog korone, ali ono što mi prenose glumici, prijatelji i producenti iz Nizozemske jest da je bilo iznimno emotivno. Nizozemci Srebrenicu smatraju svojom velikom traumom. Kad sam istraživala, odlazila tamo razgovarati s vojnicima UN-a, shvatila sam da kao narod o tome stvarno znaju puno, da osjećaju da je to velika tragedija – od taksiste do recepcionara u hotelu svi su znali i govorili: ‘To je naša sramota’. Bilo je i onih koji su pokušali negirati. Jedan od vojnika koji je bio u Srebrenici bio je u talk showu na nekoj tamošnjoj televiziji, rekao je da je zgrožen što je u filmu scena u kojoj nizozemski vojnik skida maramu s dječakove glave i pokazuje srpskom vojniku da je to dječak, kaže mu: ‘Ovo je muško’. Tvrdio je da se to nije dogodilo, da sam manipulirala materijalom. Nakon toga je jedan nizozemski povjesničar pronašao dokument, koji sam i ja našla za istraživanja, u kojem Rutten, nizozemski vojnik, opisuje baš tako tu scenu kojoj je prisustvovao i kaže da je njegov kolega, nizozemski vojnik, skinuo maramu s glave s tog dječaka i pokazao ga srpskom vojniku koji ga je potom odveo u autobus. Taj dječak se više nikad nije vratio. Rutten je fizički napao tog vojnika, viknuo mu: ‘Ti si kolaboracionist!’, to je rečenica koju sam zadržala i u filmu, drugi vojnici govore o tome. Znači, to su njihova svjedočenja, zapisana i dokumentirana, i za sud u Haagu. Vojnik koji je negirao da se nešto tako dogodilo ponovno je došao u program televizije i i priznao da nije znao. Rekao je da je šokiran. Jer, naravno, nisu svi nizozemski vojnici bili u svakom trenutku na svakom mjestu. Govorim o tome koliko je svijest tih ljudi ipak na takvom nivou da su u stanju prihvatiti činjenice, a ne negirati ih. Film je izazvao puno rasprava i reakcija, dobila sam puno mailova i poruka. Kad su nizozemski glumci došli u Bosnu, na snimanje filma bili su malo uvučeni u sebe, mislili su da će ih ljudi optuživati, osjećali su krivnju koju im nitko od nas nije nametao. Ali, vrlo brzo su se opustili, shvatili da je ovo naš zajednički projekt i danas su baš ponosni na film. Bavite se teškim temama, od ‘Crvenih gumenih čizmica’, ‘Grbavice’ nadalje.
Kako se emotivno nosite s time?
– Bude tu uspona i padova. Kad mi sve postane preteško, tad pomislim zašto to radim kad mogu imati lakši život ako uzmem neki komercijalni projekt, ako se bavim nečim lakšim. Ali, s druge strane, osjećam ispunjenost, jer ipak se neke stvari time što radim barem malo pomaknu iz stanja zatvorenosti, iz močvare. Mislim da je svaki film na neki način pridonio tome da se malo ta močvara raščisti.
Radeći istraživanje za ovaj film, što ste spoznali o psihologiji žena Srebrenice, što je u tom smislu ponajviše ostalo s vama?
– Puno toga. Recimo, koliko je važna empatija. Koliko se u jednoj sekundi mogu promijeniti stvari ako imamo osjećaja za drugog, ako reagiramo na stvari. To me je osvijestilo za empatiju u svakodnevnom životu. Prije bih možda i prošla pokraj nekih stvari, a onda shvatila -‘Čekaj pa nekome možeš zbog svoje reakcije promijeniti život’. Prije nekoliko godina, baš sam bila posve u pisanju scenarija i u razmišljanju o svemu tome, na aerodromu u Münchenu čekala sam posljednji let za Sarajevo. Jedan je dječak stajao sam, vidjela sam da je neki problem s njime, osoblje ga je htjelo udaljiti od ulaza u avion. Pomislila sam: ‘Pa ne mogu ja sad iz radoznalosti otići vidjeti što je! Ali, s druge strane, možda se događa nešto na što trebam reagirati’. I, otišla sam pitati što je. Dječak, bilo mu je 12 ili 13 godina, nije imao bosansku vizu. Htjeli su ga udaljiti, poslati u hotel da bude sam cijelu noć dok roditelji sutra ne dođu po njega. Bio je Bosanac s britanskom putovnicom. U jednom sam trenutku rekla: ‘Pa, čekajte, zar ćete pustiti dijete samo preko noći?’ Rekli su da je to postupak, jer aviokompanija plaća veliku kaznu ako u avion uđe netko tko nema vizu. Tad sam jako zapela da to dijete uđe u Bosnu i nisam se smirila dok nisam uspjela u tome da ga puste u avion. Ali, zaista je to bilo iz osjećaja da malim stvarima, tom nekom rečenicom, možemo promijeniti nečiju sudbinu. Možda ne bih reagirala da se nisam bavila ovom temom i bila opsjednuta pitanjem osjećaja za drugog. Ti Nizozemci u Srebrenici, da su samo malo imali empatije prema tamošnjim ljudima … sve je moglo završiti drukčije. Bosanska premijera filma bila je prošlo ljeto u Memorijalnom centru Srebrenica, prikazali ste ga za 100 mladih iz BiH, Hrvatske i Srbije.
Kakva je bila atmosfera, što ste iz toga oćutjeli, osjetili?
– Na ideju da premijeru filma organiziramo u Potočarima došli smo s ljudima iz Memorijalnog centra koji su prethodno pogledali film i sa ženama Srebrenice. Jer, htjeli smo film maknuti od moguće manipulacije politike. Bilo da imaju pozitivno ili negativno mišljenje o filmu, političari vas uvijek hoće iskoristiti. Nismo pozvali niti jednog političara. Pozvali smo one za koje držim da im ovaj film može biti najkorisniji, mlade ljude rođene nakon genocida. Prije svega da im kažemo da oni s tim zločinima nemaju ništa, da nisu krivi za to što se dogodilo. Nisu bili ni rođeni tada. Kad je film prikazan u Veneciji, prve reakcije su dan poslije izašle u dva srbijanska medija. Bile su to negativne kritike, makar u Veneciji nije bio nitko od kritičara i novinara iz Srbije, znači ti ljudi nisu ni pogledali film, a za sugovornika su uzeli – Šljivančanina. Ratnog zločinca koji je rekao da je to film usmjeren protiv svih Srba. Tad sam shvatila kako djeluje mehanizam propagande. Svoje zločine htio je prebaciti na mlade ljude, na cijeli narod. Te mlade ljude emotivno uvući u nešto s čim oni nemaju nikakve veze. Zato mi je bilo važno napraviti premijeru u Potočarima za mlade, jer mislim da je za jako važan proces emancipacije od tih nacionalističkih narativa. Zašto bi Srbin, koji nije bio ni rođen kada se dogodila tragedija u Vukovaru ili Srebrenici imao išta sa zlodjelima Šljivančanina? Premijera je bila zaista dirljiva, održali smo razgovor nakon projekcije i prva osoba koje se javila bio je mladi čovjek iz istočnog Sarajeva, iz Republike Srpske, koji je rekao: ‘Plakao sam od pola filma. I volio bih da moji prijatelji, koji veličaju ratnog zločinca, pogledaju film, da znaju što veličaju’. Meni je to bila najvažnija reakcija. Vjerujte mi da mi je to važnije i od ove nagrade jer to znači da za nas postoji nada da netko tko je dvadeset i nešto godina odgajan u najgoroj nacionalističkoj propagandi, tko je rastao s posve iskrivljenim narativnom i informacijama, ipak može osjetiti nešto tijekom filma i može plakati i suosjećati s onim ‘drugim’. Za mene je to bilo najvažnije iskustvo. Naravno, jako mi je važno to da su žene, majke Srebrenice, dobro prihvatile film, da im on znači, da vide koliko film daleko putuje i govori o njihovoj sudbini, da ne moraju one sa svakim razgovarati i uvijek iznova to preživljavati, da i film govori u njihovo ime. To mi sve puno znači. Zamislite kakva bi bila ova naša zemlja da su tisuće tih žena rekle: ‘Osvetit ćemo se za ono što se našima i nama dogodilo’, mi bismo još grcali u ratu. Ali, one su rekle: ‘Nema osvete. Hoćemo samo istinu. Pravdu. Pomirenje’. I danas su one najveće zagovornice suživota na ovim prostorima. Koliko je bila samo njihova hrabrost da svjedoče, da idu, i bez podrške da idu naprijed, stvarno su to nevjerojatno moćne žene. I meni se, s mog feminističkog stajališta, čini da je ovo jedan od najjačih feminističkih pokreta u Europi.
Otkud te žene crpe energiju? Otkud čovjek kojemu je uzeto i ubijeno sve što mu je bilo bitno, u sebi pronađe snagu, gradi, poziva na mir i suživot, vuče naprijed?
– Možda baš zato što imaju tu žensku perspektivnu. One znaju da svaka majka, bez obzira na to je li riječ o sinu koji je ubijen u opsadi ili je došao iz Niša da bi ovdje pucao i ubijao pa poginuo kao agresor, ali svaka majka žali svoga sina. Majčinski osjećaji uvijek su isti, te žene razumiju bol majki. Mislim da je to ono što ih ujedinjuje i zbog čega one znaju da je nemoguće nastaviti dalje i imati normalno društvo ako se priziva zlo i destrukcija. Zato je silno važno dati glas i prostor u javnosti upravo tim ženama, one su golema snaga svih ovih prostora, jer nas mogu povezati iz te međusobne empatije. One ne grade, poput političara, karijere i ne profitiraju od sukoba. Te žene samo žele živjeti u pravednom društvu, gdje se neće veličati zločinci. Jako je puno glasova koji postoje, poput Žena u crnom u Srbiji koje su zaista napravile puno, nevjerojatna grupa hrabrih, poštenih žena. Takvi ljudi smetaju politici, jer pokazuju ono što političari ne žele – a to je da se može živjeti zajedno i da se može graditi neko bolje društvo. ‘Quo vadis, Aida?’ počinje glasom radioamatera koji kaže da srpska vojska ulazi u Srebrenicu, da se Srebrenica pretvara u klaonicu, to je glas Nine Ćatića, mladića koji je bio radioamater i koji je poslao posljednju poruku iz Srebrenice. Mi smo koristili taj originalni snimak. Njegova mama je nedavno umrla, a nije pronašla njegovo tijelo i nikada mu nije mogla otići na grob. Znači, te žene odlaze, umiru, jer su sad već u godinama, a da nisu našle tijela svojih sinova. To je za njih bilo vrlo bitno. Osjećale su dužnost i potrebu da ih barem, barem pokopaju, da se zna gdje im je grob. Jako me je rastužila vijest da je Hajra Ćatić umrla a da nije našla kosti svojega sina. Puno ljudi koji su na vlasti u RS-u zna gdje su te grobnice, ali još štite zločince i ne žele reći. Traga se za još tisućama tijela. Na skrivenim kostima ubijenih, na zločinu i lažima se ne može graditi zdravo društvo.
Prepoznajete li među tim ženama ili sestrama ubijenih i mlađim generacijama potencijal za građanski pokret koji bi mijenjao društvo?
– To bi teoretski bilo moguće i potrebno, ali teško će to ići u BiH, mi još živimo u strašnom patrijarhalnom sustavu koji je čak i te žene pokušao degradirati na sve moguće načine. Govorili su im da su neobrazovane seljanke koje nemaju pojma ni o čemu, a one su uporno nastavljale sa svojim projektima, jedan do njih je bio i gradnja Memorijalnog centra u Potočarima. Političari su u tom trenutku, od Alije Izetbegovića do drugih, svi bili pristali da se pokop ubijenih napravi u Tuzli, da to ne bude u Republici Srpskoj jer ih je bilo strah. Te majke su same otišle u Srebrenicu. Baš su mi jučer govorile o tome kako su prvi put otišle same s četiri autobusa, bile su kamenovane, u ranama, u krvi, spriječene da uđu u Srebrenicu. I nisu uspjele proći Bratunac, mjesto prije Srebrenice. Kamenovali su ih građani Bratunca, iz kuća, s ulice, potpuno su bili slupani autobusi. Govorimo o 2000. godini. One su se vratile, tako krvave, nisu otišle ni u ambulantu, ušle su u bazu SFOR-a i rekle: ‘Mi sutra idemo opet’. I onda su im konačno dali pratnju. Ali, nitko od bošnjačkih političara nije bio s njima. Same su išle. I radile su puno stvari protiv službene bošnjačke politike. Te žene su sve napravile same.
Film nije prikazan u Srbiji niti u Republici Srpskoj.
– Sad je pokrenuta inicijativa, puno je ljudi pisalo RTS-u, ti ljudi žele da se film prikaže na državnoj televiziji. Kad bi film prikazali na RTS-u, mislim da bi to bio znak da možemo ići dalje, da su dopustili da se čuju neke stvari, da se priznaju zločini. Dotad se film može pogledati na web platformi https:// ondemand.kinomeetingpoint.ba/ film/quo-vadis-aida/ Ipak, mnogi iz Srbije i Republike Srpske su ga pogledali, online. Ni u Hrvatskoj još nije prikazan u kinima. Bez obzira što se može pogledati na web platformi, to je film koji se snimao za kino i znatno je drukčiji dojam kad ga gledate na velikom platnu. Mjesece i mjesece posvetila sam uštimavajući svako svjetlo, svaki kadar i najmanji zvuk i jako mi je žao što to ljudi gledaju samo na kompjutoru ili na TV ekranu.
Koliko je prošlo vremena od prvog koraka da napravite ovaj film?
– Mislim da sam prije desetak godina prvi put rekla producentu Damiru Ibrahimoviću: ‘Ovo je film’. Puno smo razgovarali o tome, razmišljali kako i što, i pomislili smo da je to previše za nas, da mi to ne možemo. U međuvremenu sam s Damirom napravila četiri igrana filma i više dokumentaraca i osjetila da sam, kao redateljica, spremna ući u takav redateljski izazov. A, i mislim da sam sazrela kao osoba, da sam mogla shvatiti koliko je to zahtjevno, koliko će to od mene tražiti i psihičke snage i što sve znači politički i kakve ćemo sve imati barijere. Kad sam to osvijestila i kad sam rekla: ‘OK, mislim da to mogu’, tad smo ozbiljno ušli u to, krenuli.
Na čemu radite trenutačno?
– Upravo sam se vratila iz Kanade, gdje sam snimala jednu epizodu iz serije ‘The Last of Us’, velike serije HBO-a koja se sprema za sljedeću godinu. Carolyn Strauss radila je i ‘Game of Thrones’, a pisac serije je Craig Mazin, scenarist ‘Černobila’. To je zanimljiv tim ljudi, serija je rađena po igrici koja se također zvala ‘The Last of Us’ i jako je popularna. Pristala sam jer me zanimalo kako je biti dio tako velike cjeline, kako je raditi za jedan takav holivudski studio koji je zaista velik. Budžet serije je 175 milijuna dolara, što mi je nevjerojatno. Kad smo rekli koliki je bio budžet ‘Quo Vadis, Aida’, oni nisu mogli vjerovati da se s tom svotom može napraviti išta. Bilo mi je jako zanimljivo u tom profesionalnom smislu, svaki dan sam radila nešto što nikad ne bih imala prilike raditi u Bosni, mislim da bi čak i u Europi bila rijetkost dobiti takvo što. Mislim da sam baš puno naučila i što je najvažnije – preživjela sam. Jer, svaki dan sam se tamo pitala hoću li ja to moći, hoću li ja to znati, jer je baš, baš veliki pritisak, i velika je ekipa od tisuću ljudi.
