Ponekad volim zatvoriti svoje oči i zamisliti njegovo, s.a.v.s., lice. Volim da zamišljam kako je izgledao, oblik njegovih očiju i boju kože. Bez izuzetka, jedna stvar se svaki put nađe u mojoj mašti, a to je njegov divni osmjeh. Nikada ga nisam zamislila bez njega na licu, i uvijek je bilo istinsko. On je bio čovjek od istine, a njegovo unutarnje stanje je bilo istovjetno njegovom vanjskom stanju. On se smijao jer je bio sretan.
Danas, svi žele da budu sretni, ali mi ne shvatamo da Allah, s.v.t., također želi da mi budemo sretni. Mi ne shvatamo da je Poslanik, s.a.v.s., podsticao istinsku sreću. Kada neko počinje da postaje vjerski nastrojen često ljudi oko njega/nje počinju da primjećuju da je izgubio nešto vrlo bitno- svoj osmjeh.
Osoba može duboko zaroniti u tekstove i pravila, može početi gledati oko sebe i vidjeti svu nepravdu koja nas okružuje i koju sami sebi činimo i nemati drugog izbora osim da bude tužna i žalosna. Da, postoje tužne stvari na ovom svijetu, zapravo razarajuće stvari, ali to ne znači da moramo stalno biti tužni.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Najkorisnije djelo je obradovati svoga brata u vjeri ili ga duga osloboditi ili ga hljebom nahraniti.
Šta se htjelo s tim reći, kako neko ko je stalno nezadovoljan može donijeti sreću nekom drugom?
Znamo da se trebamo konstantno ugledati na našeg voljenog Poslanika, s.a.v.s., da bismo znali kako da živimo svoje živote, stoga zastanimo i razmislimo:
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Nasmiješiti se bratu je sadaka. Džerir ibn Abdullah je rekao: Od kako sam primio islam nisam vidio Poslanika, s.a.v.s., bez osmjeha na njegovom licu. Vidio sam ga da smije kada on nije mogao da me vidi i vidio sam da se smije u mom prisustvu.
Abdullah ibn Haris kaže: Nisam nikoga vidio da mu je osmijeh bio više na licu od Poslanika, s.a.v.s. Poslanik je smatrao osmjeh upućen bratu sadakom.
Sada, mi znamo da je ova vjera – vjera istinosti a ne licemjerja. Licemjerje je razlika između vanjskog i spoljašnjeg. Istinitost, s druge strane, je unutrašnji i vanjski sklad. Kako se naš voljeni Poslanik neprestano smiješio i podsticao nas da činimo isto, mi znamo da je on od nas tražio da vježbamo nešto više od naših mišića lica. On je želio da se naše srce smije, što je puno više od jednostavnog uvijanja usana. Kroz osmjeh koji dolazi iz srca širi se sreća. Kroz osmjeh koji dolazi iz srca, veliki broj bolova može biti zaboravljen. Ova vjera nije nam poslata da bi na učinila robotima i hladnim osobama. Umjesto toga ona je poslata da bi nam koristila, da bi koristila onima oko nas, da bi oživjela naša hladna srca i podstakla sretna srca. A kada je nečije srce sretno, veliki broj zadataka koji su izgledali teški i stresni počinju da izgledaju lagani i plodonosni.
Dakle, sljedeći put kada se nađete u situaciji da tonete u tugu, prestanite. Zatvorite oči i zamislite njegovo lice. Zamislite njegove lijepe oči i njegovu mehku kožu. A kada to učinite, zamislite njegov lijepi iskreni osmjeh. Otvorite svoje oči i umjesto da se fokusirate na turobnu stranu stvari, izaberite stvari osmjeha vrijedne koje su tu pred vašim očima. I budite sretni, istinski sretni. To je sunnet!
