Znate li onu staru „novovalnu“ pjesmicu koju potpisuju Neki to vole vruće i koja kaže „Teška vremena, prijatelju moj…“? Naravno da znate.
E pa upravo su teška vremena u sklopu auto-industrije nastupila tijekom posljednjih nekoliko godina. A evo i zašto… Za početak se borba sa zagađenjem nekako uvijek lomi na leđima automobila i njihovih kreatora. Zatim je tu milijun i jedna marketinška priča koja praktički počiva na lažima i izvrtanjima istine, a onda se na kraju cijele priče svijet automobila iz nekog razloga mijenja iz korijena. Automobili postaju sve veći. Sve su natrpaniji senzorima, ekranima, sustavima za pomoć oko ovog ili onog i još svakojakim tehnološkim budalaštinama. A tržište to iz nekog razloga puši poput ekstremnog ovisnika o cigaretama.
Dakle, svijet automobila u današnje je vrijeme sve samo ne normalan, a za jedan dobar dio sve te nenormalnosti možemo bez ikakvog problema kriviti SUV-automobile.
I ne…nije riječ o tipičnom „hejtanju“, jer u nekim slučajevima SUV-automobili stvarno imaju smisla. Npr. olakšavaju živote ljudima s velikim obiteljima i isto tako idu na ruku onima koji vole voziti, a zbog ovog ili onog razloga im bolovi u kralježnici ne dozvoljavaju nisku poziciju za volanom i teško im je ući u kakav sportski automobil (o izlaženju da i ne pričam). Stoga doista nije riječ o nekakvom „hejtanju“ usmjerenom prema ovim pravokutnicima zaobljenih rubova koje se eto tako bez razloga pojavilo u glavama nekolicine nas ovdje, već o onoj „drugoj“ strani SUV-automobila. A ta se „druga“ strana svodi na apsolutnu pretencioznost s kojima dotična kategorija svijeta automobila iz dana u dan dolazi na tržište.
Naime, ako ćemo po onoj staroj narodnoj, koja kaže „tko jači, taj kvači“, te ako kroz takve naočale pogledamo današnju sliku prometa, postaje jasno kako svi ti predimenzionirani užasi od automobila na cesti u najvećem broju slučajeva samo rade s*anja. Njihove je vlasnike zbog lažnog dojma sigurnosti često moguće vidjeti kako tipkaju po telefonima i „apdejtaju“ nebitne statuse na nebitnim profilima još manje bitnih društvenih mreža, a ima i onih koji se za volanima svojih Range Rovera, Mercedesa, Porschea, Audija i BMW-a s X-nešto oznakama osjećaju toliko sigurno, da se na cesti ponašaju poput kombinacije najvećih talenata iz svijeta auto-sporta – samo s manje dana provedenih u školi. Takvi se natjeravaju kao da sutra ne postoji ili pak kao da svake minute u prometu gube po milijun eura. Guraju se, ne koriste nikakvu signalizaciju koja se ne pali pukim automatizmom, te za njih prometna pravila često ne služe niti kao savjeti i okosnice, a kamoli dio zakona o cestovnom prometu. A upravo takvima najviše pogoduju proizvođači automobila sa svojim nabrijanim glorificiranim furgonima kakvih danas na tržištu ima u izobilju.
Realno gledano, pretjerivanja je u svijetu automobila oduvijek bilo. Brzi karavani, poremećene limuzine, terenci lišeni terenskih sposobnosti i mali gradski nabrijanci s trojim i peterim vratima samo su dio sveg tog pretjerivanja. Jer svijet automobila oduvijek je predstavljao jedno veliko bojno polje na kojem su proizvođači zajedno sa svojim poklonicima uvijek pokušavali pobijediti u natjecanju „tko ima većeg“ i to je zapravo jedina konstanta otkad je Henry Ford izmislio pokretnu traku za proizvodnju automobila, tj. od prvih dana auto-industrije kakvu poznajemo.
Prije nekoliko godina se svako malo otvorila neka fronta na kojoj su se proizvođači automobila počeli prepucavati s postignućima i tehnologijom. Od vrućih gradskih kompakta, preko nabrijanih limuzina, sportskih modela na steroidima, pa sve do hiper-automobila. A danas tu tradiciju ratovanja nastavljaju SUV-modeli i to je zapravo smiješno. Tj. bilo bi da nije pomalo tragično.
…i upravo tu dolazimo do Alfe i njihovog modela Stelvio Quattrostagione, ili kako se već to crveno i predimenzionirano čudo naziva…
Glavni akter ove priče je g. David Brise – inače profesionalni vozač. Glavnu sporednu ulogu nosi Alfa Romeo Stelvio Quadrifoglio, a ostale sporedne role pripadaju trijema stazama smještenim na prostoru Velike Britanije: Donningtonu, Silverstoneu i Brands Hatchu.
Dakle, ekipa iz snova za neke, ali i pomalo zbunjujuća postava za neke druge.
G. Brise je preletio tzv. „Indy Circuit“ na Brands Hatchu za 55,9 sekundi. Zatim je s vremenom od 1 minute i 21,1 sekundi za domovinu pao Donington Park, a Silverstone Grand Prix sklop odvožen je za 2 minute i 31,6 sekundi. Dakle, tri rekordna vožnje u jako kratkom vremenu. I još nije Nordschleife u igri, što je u najmanju ruku čudno, ali Alfa je već odradila 22,8 kilometara „Zelenog pakla“, pa im se valjda nije dalo vraćati na mjesto zločina.
Striček David se na cijelu ovu priču osvrnuo riječima: „Učiniti nešto prvi uvijek je samo po sebi uzbudljivo, ali Stelvio Quadrifoglio je za mene sve to učinio još ugodnijim iskustvom“.
Dodaje i kako „Performanse ovog obiteljskog SUV-a apsolutno su zapanjujuće, a njegove karakteristike upravljanja i vozna svojstva poslužili su kao inspiracija. Ovaj mi je automobil dao sve ono što je potrebno da bih ostvario ova tri kruga i postavio tri rekorda na „domaćem terenu“ i presretan sam što sam to mogao ostvariti“.
Naravno da se u cijelu priču upleo i jedan od glavnih ljudi u Alfa Romeu zaduženih za marketing, odnosno čovjek pod imenom Andrew Tracey, pa ajmo i to prevesti: „Alfa Romeo je oduvijek bio pionir u motosportu. Bili smo prisutni 1950. godine na prvoj ikada održanoj Grand Prix utrci i tu smo utrku osvojili. Isto tako smo bili prisutni i na 1000. po redu Grand Prix utrci u Kini i time smo zaokružili puni krug. Postavljanjem ovih rekorda u Velikoj Britaniji, naša je strast za motosportom i cestovnim vozilima i dalje živa i zdrava. Ali isto tako zorno pokazuje i da Alfa Romeo još uvijek stoji na čelu kao prvi proizvođač koji je postavio neka nova mjerila. Dakle, tipičan marketing, zar ne?!
Istini za volju, ovo nije prvi puta da se Alfa Romeo Stelvio Quattrostagione našao na mjestu rekordera, jer je još 2017. godine taj isti automobil razvalio i Nordschleife. Tom je prigodom Stelvio Q prošao 22,8 kilometara zavoja i ravnica tog legendarnog kompleksa za 7 minuta i 51,7 sekundi, čime je za 8 sekundi popravljen prethodni rekord s kojim se neki SUV mogao pohvaliti.
Sve to doduše ne bi nikoga trebalo čuditi, jer se naposljetku ipak radi o motoru koji nikako nema veze s Ferrarijem, odnosno o 2,9 litara zapremine, šest cilindara i 510 Turbo-konja doniranih od strane Californije T, što nije Ferrari. Tako barem kaže odjel marketinga Alfa Romea (što pak ide u prilog istinitosti vezanoj uz informacije koje iz tog odjela dolaze).
I sve je to divno i krasno, ali se u cijeloj priči (i opet) postavlja jedno-jedino pitanje. A to je „POBOGU ZAŠTO?!?“.
Jer ako samo malo uđemo u detalje i pretpostavimo kako je SUV-automobil sinonim za luksuz, tehnologiju i prezentaciju nečije kupovne moći (što definitivno jest tako), čemu je onda potrebno brkati pojmove na ovakav način? Zašto bi Stelvio zajedno s konkurentima poput X5-ice, Q7-ice, GLC-svaštanešto-klase i sve sile ostalih pravokutnika s ekranima morao juriti po stazi i postavljati rekorde?
Mislite li da će doista nekom direktorčiću ili starletici pasti napamet neki takav automobil odvesti na stazu i potjerati ga do krajnjih granica? Ili pak da će nekoj „sport i glazba“ mami pasti na um umjesto šminke i modernog šeširića na glavu staviti kacigu i zaputiti se prema Grobniku, umjesto prema opatijskoj rivijeri?
Budimo realni – neće. Nikada. Ni pod razno. Ni u bunilu.
I zato je Alfa Romeo Stelvio s ovim pothvatom samo pridonio sveopćem besmislu koji u današnje vrijeme vlada auto-industrijom. I to je zapravo tužno, ali i takvo kakvo jest. A tržište to zajedno s proizvođačima automobila itekako odobrava, pišu Automobili.hr.
