Džemaludin LATIĆ, profesor Tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nejma i koji je na teretu gospodaru svome, – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na pravome putu?
(Kur'an, 16, 76)
I
Postoje brojni duboki razlozi zašto su Bošnjaci s najvećom pažnjom pratili vraćanje statusa džamije svjetski poznatoj Aja Sofiji, a osnovni je: racionalna i iracionalna spoznaja da su oni bili i ostali sudbinski povezani sa turskim narodom i cijelim muslimanskim Ummetom. Otuda i razumljivi različiti pogledi na ovaj čin (o kome ovih dana bruji bar pola Planete): onaj dio Bošnjaka koji je dublje vezan za vjeru sa oduševljenjem je pozdravio ovo vraćanje kao i svoj događaj, kao i svoju pobjedu, dok je onaj drugi dio istog naroda, koji je u svome duhu islam „prodao za nešto što malo vrijedi – themenun qalil“ (Kur'an, 2, 41 i dr. ) – a to je, u ovom slučaju, sekularizam kao svjetonazor – racionalno je skeptičan spram te odluke; vulgarni ateisti i neokomunistička intelektualna elita zapravo se solidariziraju sa ukazom jednog drugog predsjednika Turske, Mustafe Kemala, koji je ovu džamiju pretvorio u muzej 1934.g., i to nakon što je ona više od pet stotina godina služila kao džamija.
II
U „racionalnoj“ propagandi protiv ukaza aktualnog predsjednika Republike Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, bošnjačka – i ina zapadnoevropska – „elita“ svjesno prešućuje činjenicu da je Aja Sofija ovim ukazom „i dalje ostala otvorena za muslimane i nemuslimane,“ kako je rekao predsjednik Erdogan. Te „elite“, koje ne dopuštaju nikakav kritički osvrt na ukaz Mustafe Kemala niti historijsko kontekstualiziranje toga ukaza nejmaju nijedan argument da turski Predsjednik ičim krši vjerska i nacionalna prava i slobode nemuslimanskih vjerskih i ne-turskih etničkih zajednica; zaista, nejma naroda koji tako ljubomorno čuva materijalne i duhovne spomenike svoje historije kao turski narod. Dokazi:1) sultan Mehmed Fatih 1453.g., prilikom Fetha Konstantinopolja, nije srušio Svetu Sofiju (u to vrijeme, najveću hrišćansku bogomolju na svijetu,“hram svete mudrosti Božije“, Hagiu Sophiu, krunidbenu crkvu vizantijskih careva, koju je dao sagraditi car Justinijan I. Veliki od 408. do 415.g., i čija slavna kupola, sagrađena u savršenom krugu, odražava Kraljevstvo Nebesko itd.), nego ju je uredno, legalno, kupio od hrišćanskog sveštenstva i uvakufio za isti sumeranski narod koji je najprije promijenio svoju vjeru – tj. prešao iz opskurnog monoteizma u čisti, islamski monoteizam ili tevhid – pa potom promijenio i svoju bogomolju; 2) upravo je aktualna Vlada Republike Turske, prvi put nakon pada Hilafeta 1924.g., uložila ogromna sredstva za obnovu svih bogomolja u Turskoj kojima je rigidna sekularna vlast, isto kao i Aja Sofiji, dala status – muzeja; tako su, jedno vrijeme, čak i u godinama poslije Drugog svjetskog rata, muzeji bile i sultan-Fatihova, i sultan-Sulejmanova i druge znamenite džamije; svi koji su u ovih posljednjih desetak godina posjetili Istanbul i druge gradove Turske mogli su vidjeti renoviranje i džamija i crkava i turbeta i bazilika i tekija…; premijer Bugarske je prije dvije godine došao na svečano otvorenje renovirane velebne Bugarske pravoslavne crkve na Haliču; u Istanbulu, na Fanaru, od 1453. g. do danas stoluje carigradski patrijarh na čelu Vaseljenske patrijaršije – žile kucavice istočnog kršćanstva; itd.
II
Spomenuti i ini krugovi su bezbroj puta, od vremena poslanika Muhammeda, s.a.v.s., do danas, postavili pitanje muslimanskih osvajanja kroz povijest i davali uvijek jedan te isti odgovor, naime, da su ta osvajanja vršena „ognjem i mačem.“ Pa tako, po njima, i osvojenje Konstantinopolja 1453.g. Da li su ti isti krugovi ikada postavili pitanje kako su se širile druge vjere? Recimo, kako je kršćanstvo, koje je, kao što znamo, isto tako, po svome porijeklu bliskoistočna religija, rašireno diljem sjeverozapadne hemisfere? Kako je Sveta Sofija, tokom najezde križara, 1204.g., postala katoličkom crkvom? Kako su Justinijan i križari postupali sa bogomoljama koje nisu služile njihovim religijama?
III
Ko krši prava i slobode svih monoteističkih vjera i njihovih sljedbenika: jevreja, kršćana / hrišćana i, pogotovo, muslimana? Zemlje Zapada, kao centri vojne, tehničko-tehnološke i političke moći savremenog svijeta! Zapad je u srednjem vijeku slijedio političko načelo: cujus regio ejus religio – čija vlast – toga i religija, koje im je otvaralo put da poubijaju milione ne-kršćana, muslimana i jevreja, i sruše stotine džamija i sinagoga po Pirinejskom i Balkanskom poluotoku – dok je Osmansko carstvo, sa 42% nemuslimana, mahom pravoslavaca i jevreja ( uz 2% katolika), štitilo živote, imovinu i vjere svih svojih podanika. -Savremeni sekularni Zapad odrekao se crkvene politike, ali ne i kršćanskih ciljeva u politici; savremeni Zapad je od kršćanstva napravio mrtvu religiju i odao se profitu kao svojoj istinskoj religiji i lažnom božanstvu; na tome Zapadu crkve su masovno pretvorene u muzeje; svake godine na desetine tih crkava legalno kupuju muslimani i od njih prave džamije – i nikad nijedna njihova vlada, niti gurui sekularizma, nisu ustali u „zaštitu“ ovih crkava ili kršćanstva. Otkuda, onda, ovolika njihova kuknjava za Aja Sofijom?
IV
Pretvaranje Aja Sofije u muzej 1934.g. samo je jedna od stotinjak mjera koje je sekularna Republika Turska prihvatila za mirovnim stolom u Lozani 1923.g. (sa znakovitim datumom: 24.jula), pred samo zvanično obaranje Hilafeta, kojim je konačno srušeno Osmansko carstvo ( kao prvi i najvažniji cilj pokretanja Prvog svjetskog rata i uvlačenja Turske u taj rat). Nasuprot Turske stajale su sile Antante koje su diktirale uvjete mira: V. Britanija, Francuska, Italija, Japan, Grčka, Rumunija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Takozvano „humano preseljenje naroda“ nije izum muslimanskog već zapadnog, kršćanskog svijeta koji je u Lozani zatražio preseljenje stotina hiljada turskih hrišćana, pretežno Grka i Jermena, u Grčku i na Zapad, i približno toliko muslimana iz Grčke i Bugarske, kasnije iz Makedonije i Srbije u Tursku. A osim Aja Sofije, u muzej je otišla, zapravo, cjelokupna islamska turska civilizacija: sekularni režim je zatvorio sve medrese i tekije, poubijao oko 5.000 najvećih islamskih učenjaka, muderrisa i hodža, zabranio učenje ezana na arapskom jeziku, zabranio nošenje islamske odjeće i ženama i muškarcima, zabranio upotrebu arapskog alfabeta i jezika, čak i staroosmanskog pisma, a nasilno uveo zapadnoevropske običaje, pismo, kulturu, umjetnost, filozofiju…Jednom riječju: Aja Sofija je, kao muzej, postala simbol poniženog Islama!
V
Mustafa Kemal je, suspendiranjem Šeri'at-i muhammedijje i oktroiranjem švicarskog ustava u Tursku, jednom od najvećih muslimanskih naroda nametnuo ne samo politički nego i svjetonazorski sekularizam po modelu francuskog laicizma. Turski nacionalizam je zamijenio tevhid; Allahova Riječ postala je donja (Kur'an, 9, 40); tursko društvo je doživjelo traumu od koje se ni do danas nije uspjelo izliječiti. Slaba i nemoćna, Republika Turska je ušla u niz unutarnjih problema: nacionalizam je porodio kurdsko pitanje, izolaciju od muslimanskog Ummeta, poniženost pred zapadnim kolonijalizmom i kulturnim imperijalizmom, neefikasan privredni sistem, letargiju (… koji ništa nejma, koji je na teretu gospodaru svome, kud god ga pošalje – nikakva dobra ne donese).
VII
Srušivši Osmansko carstvo, Mustafa Kemal i Zapad su Bliski istok i Balkanski poluotok uvukli u stoljetnu krizu, krvoprolića, progone…- jednom riječju, sa nestankom Osmanskog carstva, ova dva regiona, koji su stoljećima živjeli u miru i prosperitetu, postali su najneuralgičnije tačke savremenog svijeta u posljednjih 150 godina; padom Osmanskog carstva muslimani Balkana, posebno Bošnjaci i Albanci, ušli su u najteža desetljeća svoga postojanja.
VIII
Sablja sultana Fatiha ( kojom se on- prisjetimo se- kune u svojoj slavnoj Ahdnami) koju je ponosno uzdigao Ali-ef. Erbas, predsjednik Uprave za vjerske poslove, na prvoj džummi u Aja Sofiji poslije 86 godina nije uperena protiv kršćana i jevreja, nego upravo obrnuto: ona je bila – i ostala – simbol zaštite svih monoteističkih vjera u Osmanskom carstvu. Ta je sablja, kao simbol „mača koji rastavlja Istinu od neistine“, pa time i Božijih prava (huququllah), upravo u Bosni, 1463., vuzualizirala i napravila millet-sistem kojim su zajamčena prava i slobode sve četiri milleta (vjerske zajednice) koji su nastanjivali jedno od najvećih carstava u ljudskoj povijesti, sistem po kome je Sarajevo proglašeno „svjetionikom Evrope“ (Urs Altermatt) i koji, u pogledu mira, slobode i prosperiteta, predstavlja maksimum južnoslavenskih naroda.
IX
Otuda je vraćanje Aja Sofije u džamiju svečani dan za sljedbenike svih monoteističkih vjera, Bajram za cijeli muslimanski Ummet, pa i za bošnjački narod – jer samo nova, Fatihova Turska, kao regionalna i, ako Bog da, svjetska sila, može uspostaviti nove mirnodopske odnose između Zapada i muslimanskog Ummeta, ali sada na principima ravnopravnosti i recipročnosti, a ne na principima dominacije i imperijalizma. Nakon triju „Noći Islama“: pada Bagdada 1258., pada muslimanske Španije 1492. i pada Hilafeta 1924.g., ovo je prva zora Islama – najava novog, pravednijeg i boljeg svijeta za muslimanske i sve prijateljske narode.
X
Neka je rahmet duši Tajjib-ef. Okića, Bošnjaka koji je, u vrijeme najrigidnije ateizacije turskog društva, šezdesetih godina prošlog vijeka, u Ankari pokrenuo Katedru Hadisa i Tefsira, i time doslovno spasio svijest o Šeriat-i muhammedijji u Turskoj. Predsjednik Erdogan i općenito generacija koja vodi savremenu Tursku i koja vraća čast Islama i Ummeta činom o kome ovdje govorimo učenici su Tajjib-ef. Okića ili njegovih studenata.
(Što se tiče stava dvojice samoproglašenih najvećih bošnjačkih intelektualaca- teologa i filozofa u vezi sa vraćanjem Aja Sofije u džamiju, kada oni odluku predsjednika Erdogana nazivaju spornom i civilizacijski štetnom, taj se stav može najispravnije sagledati u svjetlu hadisa koji glasi: Što se Sudnji dan bude više primicao, ljudi na vjerskim položajima će bivati sve truhliji, pokvareniji od magarčeve kože.)
