Bosanskohercegovačke vlasti moraju učiniti sve i iskoristiti sve pravne mogućnosti da se državna i imovina bh. kompanija zaštiti i vrati, ali je potreban zajednički stav i zajednički nastup, poručuje Mirsad Žuga, zamjenik ministra financija i trezora, ujedno i šef Pregovaračkog tima za provedbu Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše Jugoslavije.
Hrvatski sabor usvojio je prije nekoliko dana Zakon o upravljanju državnom imovinom, koji se odnosi i na godinama nekorištenu imovinu države Bosne i Hercegovine, ali i nekadašnjih gospodarskih divova, uglavnom na jadranskoj obali. Uslijedile su brojne reakcije iz Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Vijeća ministara. Informacija o aktivnostima u vezi sa zaštitom imovine i prava Bosne i Hercegovine skinuta je s dnevnog reda. To je i bio povod, ali prije toga i komentar aktualnih događanja o problemu bh. imovine u Hrvatskoj, za razgovor sa zamjenikom ministra Žugom.
- Vijeće ministara Bosne i Hercegovine se sastalo, ali nije zauzelo nikakav stav o pitanju bh. imovine u Republici Hrvatskoj. Sve je odgođeno za neku drugu priliku. Što, zapravo, Bosna i Hercegovina može uraditi kad je u pitanju nedavno usvojeni Zakon o upravljanju državnom imovinom u Hrvatskoj?
- Za početak treba ići pravnim putem, ali možemo raditi i neku vrstu političkog pritiska, tražiti sastanke s kolegama iz Hrvatske, pa i zajednički sastanak svih iz bivše Jugoslavije da otvorimo taj proces. Ministar pravde Josip Grubeša može da traži rješenja pitanja od nadležnih ministara u Hrvatskoj, Vijeće ministara da zauzima svoje stavove i šalje note. Dakle, to treba aktualizirati. Pored pravnog puta i političkog pritiska, može se i obavještavati Evropsku komisiju ili UN. Ali kad se to radi, moramo imati jedinstven stav da bi to bilo ko pokrenuo u ime BiH.
- Dakle, predlažete da se za početak pravnim putem postavi pitanje za svaki dio imovine?
- Pravno bismo trebali ući u svaki taj objekt i to se ostvaruje putem sudova, a to je zadatak Pravobranilaštva BiH, Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, kompanija. Definitivno je da Sporazum o sukcesiji omogućuje da se ta imovina vrati onome čije je vlasništvo.
- Prema onome što kažete, država BiH mora stati iza svoje imovine – je li tako?
- Država BiH se ne smije toga odreći, niti se toga odrekla, to je definitivno. Imamo problem što se te krupne stvari ne mogu realizirati, odnosno da se taj proces otpočne i da se imovina uknjiži na BiH ili njene firme, a da Hrvatska to dozvoli i ne da prije toga zahtijeva potpisivanje sporazuma o imovinsko-pravnim odnosima.
Ako se Hrvatska ustavom obavezala da poštuje međunarodne konvencije i sporazume, a Sporazum o sukcesiji je veći pravni akt od bilo kojeg domaćeg zakona, treba to i da dozvoli. Vjerovatno će biti problema oko povratka neke imovine, ali postoje načini kako se to može riješiti – nadoknadom, dogovorom, reciprocitetom. Na tome što Hrvatska radi, mi ne možemo stati i da ne radimo ništa, odnosno da se odreknemo toga. Ni u kom slučaju. Niti to treba pokazati. Ali svaki istup iz Bosne i Hercegovine i u ime Bosne i Hercegovine mora biti dogovoren.
- Za sada nema službene reakcije bh. države. Sjednica Vijeća ministara BiH je održana, ali na njoj se nije čulo ništa o informaciji koju ste pripremili. Jeste li trebali biti na sjednici i jeste li prethodno obavili zadatke koji su Vam povjereni?
- Ako ministar, u ovom slučaju ministar financija i trezora Vjekoslav Bevanda, ne ide na sjednicu, zamjenik je taj koji treba da ga zamijeni. U ovom slučaju, a to je često i nije to prvi slučaj, ministar Bevanda je ovlastio ministricu odbrane Marinu Pendeš da ga mijenja. S te strane, nisam trebao biti na sjednici Vijeća ministara BiH, niti sam bio pozvan. S obzirom da sam član Stalnog komiteta viših predstavnika država sljednica bivše Jugoslavije, po tom sam osnovu dan prije sjednice, kao što su i drugi bili zaduženi, dobio zahtjev od sekretarijata Vijeća ministara da dostavim informacija za sjednicu. Informaciju iz svoje nadležnosti sam dostavio i da je ona bila na dnevnom redu, bio bih na sjednici kao izvjestilac. Na zahtjev ministrice Pendeš ta informacija je skinuta sa sjednice, pa nije ni bilo potrebe da me pozivaju.
- Što je konkretno bilo u informaciji koju ste dostavili Vijeću ministara BiH? Koje ste prijedloge dali i kako vidite izraz iz situacije?
- Osnova za povrat imovine je Sporazum o sukcesiji bivše Jugoslavije koji je dovoljan. Hrvatska je taj sporazum potpisala i ratificirala, a ona je to posljednja učinila, i to je dovoljan osnov koji garantuje povrat imovine. I to je definisano Aneksom G Sporazuma o sukcesiji koji jasno kaže da se ta imovina treba vratiti vlasnicima. U više navrata se pokušalo doći do te imovine i imali smo više pravaca djelovanja. Imamo više postupaka koje vodi Pravobranilaštvo BiH za onu imovinu koja je u nadležnosti države, a postupci se vode pred hrvatskim sudovima. Bilo je i pokušaja u više navrata da se postigne sporazum o imovinsko-pravnim odnosima sa Hrvatskom i ti su sporazumi dva puta bili usaglašeni, ali se odustalo od tih sporazuma jer Republika Srpska nije dala suglasnost na te sporazume uslovljavajući ih stanarskim pravima izbjeglih osoba iz Hrvatske. Hrvatska strana nije smatrala da je to u redu i da je to regulisano nekim drugim međunarodnim konvencijama. Ti sporazumi nisu nikad uspostavljeni i na pregovorima koji su vođeni Hrvatska je insistirala na tom bilateralnom sporazumu. Sporazum o imovinsko-pravnim odnosima nije loše zaključiti ni zbog nekih drugih stvari, međutim on nije uslov da se Sporazum o sukcesiji sprovede.
- Dakle, sporna su ostala stanarska prava Srba izbjeglih iz Hrvatske – na kojima su insistirali iz bh. entiteta Republika Srpska – i na tome je sve zapelo?
- Sporazum o imovinsko-pravnim odnosima Hrvatska je sklopila sa Slovenijom i Makedonijom, ali nije sa Srbijom i BiH. Uvijek su insistirali na tom sporazumu i tako odugovlačili, a sudovi nisu primjenjivali Sporazum o sukcesiji, pa političko djelovanje BiH ide u tom pravcu da se provodi Sporazum o sukcesiji. Ako ne ide preko hrvatskih sudova, treba tražiti da ide kroz druge institucije, arbitražu, Ujedinjene narode koji su depozitar sporazuma. Trebamo putem sudova da tražimo uknjižbu imovine na BiH, a kad iscrpimo zakonodavstvo u Hrvatskoj – slijede nezavisni sud ili arbitraža.
I ne može se reći da Bosna i Hercegovina ne radi ništa, jer za imovinu koja treba da se knjiži na državu, a koja se vodi kao imovina bivše Socijalističke Republike BiH, to radi Pravobranilaštvo BiH. Ono to radi i sada, jer vodi nekoliko postupaka. Imamo i značajan broj nekretnina i imovine koja se vodi u pasivnom podbilansu Agencije za privatizaciju Federacije BiH i Investiciono-razvojne banke Republike Srpske, a njihovi pravni timovi trebaju to da rade.
- Definitivno se, ipak, radi o tome da je na djelu nesloga bh. političara. Stvoren je dojam da je Hrvatska iskoristila tu neslogu. Slažete li se s takvom ocjenom?
- Vrlo je moguće, ako to iz osobne perspektive gledam. Oni su vjerovatno išli na tu kartu uslovljavajući i dodatno sporazumom koji nije potpisan. Ali je sada pitanje što bi bilo i da imamo taj sporazum potpisan. Mora i to da se kaže. Trebamo da imamo zajednički stav po tom pitanju i bilo ko da istupa u ime BiH treba da ima saglasnost u kom pravcu da se ide. Mislim da se oko toga trebamo usaglasiti, a nakon toga da svi skupa djelujemo.
Za Aneks G, koji se odnosi na imovinu, zadužen je ministar Grbeša i njega je Vijeće ministara BiH imenovalo na tu poziciju. On bi trebao da predlaže određena rješenja i ide u pravcu ponovnog pripremanja sporazuma o imovinsko-pravnim odnosima, ali to ne isključuje da pravni timovi traže rješenje na osnovu sporazuma o sukcesiji koji je dovoljan osnov. Drugi sporazum može da olakša sve to.
- Postoje li neke nesuglasice između dva ministarstva – financija i pravde, ali i između ministra Grubeše i Vas, jer bi on trebao znati svoj posao, a da ga ne trebate na to podsjećati?
- Logično bi bilo da čovjek zna svoj dio posla. Ministar Grubeša bi trebao da bude dobro upoznat sa svim što su njegove obaveze i da radi po tom pitanju. Upućivao sam, kao član Stalne komisije i šef Pregovaračkog tima za provedbu Sporazuma o pitanjima sukcesije kada pregovaramo s drugim državama, prema njemu više puta zahtjeve za dostavljanje informacija i poduzimanje aktivnosti. Poslije informacije za aktivnosti iz 2016. godine, u više navrata poslije toga, kao šef tima nisam dobio nikakvu pismenu informaciju. Osim jedne usmene obavijesti da je razgovarao s ministrom pravosuđa u Hrvatskoj, ali ništa se nije posebno dogodilo. U tom smislu, razumijem ministra Grubešu je sam od hrvatske visoke predstavnice više puta diplomatskim putem tražio sastanke i nikad nisam dobio odgovor. Oni nisu željeli da se to otvori.
- Kako tumačite takav odnos Hrvatske?
- Znajući da su Slovenija i Makedonija sklopile bilateralni sporazum o imovinsko-pravnim odnosima i riješile neke probleme, ali Srbija i BiH nisu, i znajući da ove dvije države s kojima nema sporazuma imaju znatno više objekata, Hrvatska vjerovatno želi da zaštiti sebe na sve moguće načine. To ponekad nama ne izgleda u redu, ali oni rade ono što misle da treba da bi se zaštitili. Ako su prihvatili Sporazum o sukcesiji i ratificirali ga, trebali bi da ga i poštuju. Ne mora značiti da je sve na tim objektima čisto, ali se može riješiti. Sad u Hrvatskoj zakon objašnjavaju činjenicom da ti objekti propadaju. A ja ih pitam – zašto nam nije dozvoljeno da preuzmemo te objekte i onda oni ne bi propadali.
