Bolesna politika
U intervjuu za „Dnevni avaz“ bez zadrške govori o trenutnom stanju u Srbiji, o tome šta se u politici ove zemlje promijenilo od vremena Đinđića, režimu Aleksandra Vučića, odnosima Srbije s Rusijom.
- Rizikujem da budem subjektivan, ali ne bih mogao naći ništa što bi svjedočilo da se od vremena Đinđića do danas promijenilo nabolje. Kad sklonim taj emotivni aspekt, s obzirom na to da sam bio blizak prijatelj s Đinđićem, šta god da ogledamo, tad je bilo bolje. Danas jedan euro košta 119 dinara, u vrijeme kad sam ja odlazio s mjesta premjera nakon Đinđićevog ubistva euro je bio 68 dinara. Tada je rast GDP-a bio blizu dvocifrenog broja, a sada toga nema. Tada Kosovo nije smjelo da proglasi nezavisnost, a danas je nezavisno. I mnogo šta tada nije moglo niti smjelo da se desi, što se dešava danas, ustvari otkako je na vlasti aktuelni režim – potcrtava Živković
Je li za takvo stanje kriva samo politika Aleksandra Vučića i gdje će ta politika, prema Vama, odvesti Srbiju?
- Vučić vodi politiku na nervnoj bazi. To sam mu rekao i lično. Vodi jednu bolesnu politiku i nadam se da postoji lijek za to i njemu i cijeloj državi. On hoće da bude Tito. Prvo mu je bila ambicija da bude Milošević pa se onda sjetio da Milošević nije dobro prošao, tako da je sada odlučio da bude Tito, da bude važan i za Istok i za Zapad, i za Brisel i za Moskvu i za Vašington i za, ne znam, Minsk, naprimjer. To je razroka politika - jednim okom gledate u Moskvu, a drugom u Brisel. Obično kad ste razroki, udarate u nešto što je između, a on, nažalost, udara ne svojom, već glavom Srbije.
Prošlo je vrijeme kada je neko mogao da bude Tito. Tito je bio političar mnogo višeg ranga. Da se razumijemo, ja nisam jugonostalgičar. Ali sadašnja politika u Srbiji je politika laži. Nisam siguran da Vučić neće pred kraj svog mandata reći - eto pokušao sam da uvedem Srbiju u EU, nije uspjelo, krivi ste vi narode, opozicija, ne znam ko i hajmo da se vratimo „majčici“ Rusiji.
Ako je to istina, onda predsjednik Vučić otvoreno zamajava svoje evropske sagovornike, da ne kažem neku grublju riječ. Je li u pitanju dupla igra koja na kraju uvijek završi loše po onog ko je igra.
- Kod ovog režima je sve patološka i to svakodnevna laž. Vučić laže o napretku Srbije, o medijskim slobodama, o tome koliko ljudi je bilo u Beogradu na dočeku Putina pred Hramom sv. Save. Eto, kaže da je bilo 120.000 ljudi, a objektivno, bilo ih je nekih 60.000 - 70.000. Dolazak na doček je bila radna obaveza. Ljudi su dovezeni u nekih 1.300 autobusa. On laže o broju ljudi koji učestvuju na protestima. Laže gdje i kad stigne. Eto, autoput Beograd - Sarajevo, po četvrti put je završen, samo što ni mi u Srbiji ni vi u Bosni to ne vidimo. Kad sve to i još o mnogo čemu laže, zašto ne bi lagao i one u Briselu.
Istina, ne može predsjednik države da prebrojava prisutne ni na dočeku Putina, niti one na protestima. On ima svoje saradnike koji ga, vjerovatno, o tome obavještavaju.
- Normalan čovjek, pa makar bio i političar, oko sebe uvijek skupi obavještenije, visprenije, pametnije ljude koji bolje govore i, naravno, njima prebaci jedan dio svog posla, ali i odgovornosti. To rade dobri, pametni ljudi. Loši ljudi, oni koji imaju problem s dijagnozom koja počinje na F, oko sebe skupe ružne, male i glupe da bi oni bili lijepi, veliki i pametni. I to je ono što gledamo u Srbiji. Imamo ministra inostranih poslova koji voli da pjeva, a ne zna da pjeva. Hoće da pjeva kao Ceca jer su iz istog sela. I još pjeva gdje god stigne i Erdoanu, i Putinu, i na slavama. Imamo ministra odbrane u čijoj su glavi uvijek trojica i nikad sam ne zna ko je on od te trojice, imamo četiri ministra koja imaju dokazano lažne diplome i da ne nabrajam. Koga takvi ljudi mogu savjetovati i obavještavati.
Ali Vučić pobjeđuje na izborima, dakle, ljudi mu vjeruju?
- Nažalost, ljudi, izgleda, vole laž. Jedan dio ljudi koji su glasali za Miloševića uvijek će glasati za Vučića. To su oni koji će sutra glasati za nekog koji je i gori od Vučića. Problem je u onim drugim koji apsolutno ne podržavaju njegovu vlast, ali koji pasivno ostaju kod kuće kad su izbori s obrazloženjem da su svi isti. Prema njima, bilo bi dobro da opozicija nađe kandidata koji je anđeo. E, anđela nema. Postoji i treći krivac, a to je EU i SAD zajedno. Ja od njih ne očekujem niti tražim da oni promijene vlast u Srbiji, to nisu uradili ni sa Miloševićem, jer smo Miloševića mi promijenili, ali to tapšanje po ramenu Vučića, taj njihov izbor da je stabilokratija bolja od demokratije, e to je problem. Stabilokratija je vladavina tiranina. To sada nije dobro ni za Srbiju ni za region, a dugoročno ni za tu istu EU i SAD. Ja ne tražim da oni smjenjuju Vučića, ali tražim da imaju jedan normalan odnos prema onome šta on radi.
Dodikova promjena
Od ponašanja Srbije zavisi mnogo šta u regionu. Mi u BiH svjedočimo sve češćem uplitanju Srbije u politiku i odnose u našoj zemlji. Prema Vama, čemu to vodi?
- Da budemo jasni: danas su u Srbiji na vlasti ratni huškači iz devedesetih godina koji su na svoju, a i na našu sreću tada bili kukavice pa nisu smjeli da uzmu puške u ruke. Ludi, ali kukavice, što je, sigurno, bolje nego ludi, a hrabri. To je i Vučić, i Vulin, i Dačić i Toma Nikolić i cijela jedna ekipa oko njih. Njima je to igranje s nacionalizmom hrana bez koje ne mogu da počnu i završe dan. Zato imaju Milorada Dodika i tzv. srpske snage u Crnoj Gori. Ja Dodika znam od 1995. godine, išao sam kod njega i on se, gledajući ga danas, potpuno promijenio, ne samo fizički već i politički. Nažalost, nagore.
U pravu su oni koji govore da je Dodik došao na vlast preko američkog tenka, a da ga sada čuva ruski tenk. Ono što je zajedničko i kod Vučića i kod Dodika, a Boga mi i kod svih tih novih tzv. srpskih lidera je primitivizam. Milošević je bio opasniji, ali je oko sebe imao druge ljude. Ludak, kriminalac, ratni zločinac, ali je bio drugačiji. Ovi imaju primitivizam najgore vrste i tom primitivizmu se ne vidi kraj.
Ipak nezadovoljni ustaju. Svjedočimo protestima u Beogradu koji se polako šire na cijelu Srbiju. Kakva je sudbina ovih protesta?
- Dobro je da postoje protesti, samo što oni moraju biti jasniji i definisaniji. Moraju se znati ciljevi. Mislim da to bježanje od politike i političara na tim protestima je simpatično, ali pogrešno. Ne vidim da je sramota biti političar. Ja sam političar 27 godina. Znam da sam pravio greške, ali uz sto grešaka koje sam napravio skupa s pokojnim Zoranom Đinđićem uradili smo hiljadu dobrih stvari. Ali kad prvi put osjetim da me je sramota što sam političar, neću da više idem ni na glasanje, a kamoli da ja ljudima nešto nudim. Vratio sam se u politiku nakon osam godina izbivanja jer sam vidio da se u politiku Srbije vratila nesreća zbog koje sam svojevremeno i krenuo u politiku. Ohrabren sam ovim protestima.
Kad će Vučić priznati Srbiji da je izgubio Kosovo?
- Pa on će da laže da, eto, nije se moglo bolje, da su Kosovo izgubili neki prije njega, što je djelimično i tačno. Vratiti Kosovo pod suverenitet Srbije više nije realno. Čak, nisam siguran da je i Milošević mogao to da uradi. Problem sa Kosovom je trebao da se rješava do devedesetih, nacionalnim i političkim dogovorom. Kosovo je Milošević izgubio u ratu i Kosovo može da se vrati samo ratom, a to ne bi bio rat s Haradinajem i Tačijem, već s NATO paktom. Mi smo u ratu 1999. godine „pobijedili NATO“ i meni je dosta takvih pobjeda. Sada se trebamo boriti da omogućimo budućnost Srbima koji su ostali na Kosovo i da pomognemo onima koji su izbjegli da se vrate.
Rusija nikad nije bila majka Srbiji
- Rusija je velika i moćna država, ali sigurno nikad nije bila ni majka, a posebno ne majčica Srbiji, niti je Srbiju kad vidjela kao svoje dijete. Možda je nekoliko puta bila dobra maćeha, ali sigurno daleko od tog privida koji se danas stvara. Jedan od Vučićevih bivših saradnika, koji dobro poznaje njegovu psihologiju i način rada, jednom mi je rekao da je Vučićeva ideja da pred kraj prvog mandata predsjednika obeća Zapadu da će uvesti Srbiju u NATO pakt, da bi dobio vjetar u leđa za još pet godina mandata, a onda će na kraju da kaže ne može – kaže Živković.
Rata ovdje više ne može biti
- Na ove prostore rat se više ne može vratiti, koliko god neko rat uzimao za saveznika. Kod vas u BiH je, vidim, drugačije, ali, nažalost, u Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj još imate ratne huškače, pa i osumnjičene zločince na vlasti. Takvi uporno lažu narod i njih se ovi prostori moraju osloboditi. Pa ovo je 21. vijek, vijek tehnologije, napretka. Zato stalno govorim ljudima, kad izađu na izbore i kad glasaju, da njihov glas ne odlučuje o sudbini nekog političara, već o njihovoj lično. To govorim i u Srbiji i u BiH.
Uvijek će biti onih koji će vjerovati u očiglednu laž političara i glasati za takve, to je tako. Ovih dana, a i narednih mjeseci, naprimjer, javnost u Srbiji će se filovati lažima o velikim ruskim investicijama u srpsku infrastrukturu. To je očigledna laž jer to nisu investicije, već ruski krediti koje troše ruske firme koje rade ono što srpske firme ne mogu da rade. Pa izvoz Srbije u Rusiju je manji od prodaje srpske robe na Kosovu. Na Kosovu se proda i naplati 10 posto više srpskih proizvoda nego što se to proda u Rusiji. Ali eto, neki ljudi vjeruju da je istina ono što im režim servira – ističe Živković.
Jedan ste od veterana u Skupštini Srbije. Vaše javne kritike režima često prerastu u žestoke obračune. Plašite li se svojih izgovorenih riječi?
- Samo Šešelj i Mićunović imaju duži staž u Skupštini Srbije od mene. Zašto bih se plašio svog mišljenja i stavova. Pa Skupština je mjesto gdje trebamo ukrstiti svoje stavove i mišljenja. Rekao sam Vučiću završit ćeš u Padinskoj skeli. Rekao sam mu imaš tri opcije – tamo je veliko poljoprivredno dobro i možeš da kopaš kukuruz, tamo je psihijatrijska bolnica i tamo je zatvor, pa biraj.
