Komentar prenosimo u nastavku:
Zoran Blagojević
Negdje sam ovih dana pročitao vijest da će ove godine u Potočarima biti ukopanih SAMO 35 osoba.
35 osoba broji jedan školski razred.
35 osoba živi u prosjeku u jednoj stambenoj zgradi srednje veličine.
35 osoba stalo je 11. jula 1995. godine u jedan autobus koji nije otišao u pravcu slobodne teritorije već koji je zaustavljen pred zgradom zemljoradničke zadruge u Kravici.
35 osoba, 35 izgubljenih života je dakle ogroman broj.
Cilj genocida i jeste dehumanizacija jednog naroda. Zločinac želi da zločin posmatramo kroz prizmu brojeva. Želi da žrtvama oduzme ime i prezime, zanimanje, uspomene i planove za budućnost.
Želi da nam 200 bude „puno“, a 35 „malo“.
U Potočarima želimo pokazati da nismo pali u tu zamku. Nismo tu zbog nekih anonimnih žrtva, već zbog Omera, Muhameda, Edina, Aziza.
Zbog naših građana koje nismo imali priliku upoznati, zbog njihovih supruga koje nisu imale priliku da zajedno sa njima ostare, zbog njihove djece koja često ne pamte niti crte njihovih lica.
Dolaskom u Potočare pokazuje se da, iako je počinio genocid, zločinac nije do kraja uspio u svojoj namjeri.
Nećemo dopustiti da ubijeni Srebreničani postanu samo broj.
Tri dana Marša MIRA pružile su hiljadama učesnika priliku da čuju stvarne ljudske priče srebreničkih žrtava. Razgovaralo se ne samo o tome kako su poginuli, ali i kako su živjeli. Od sjećanja napravilo je se najjače oružje u borbi sa posljedicama zločina.
Moramo biti svjesni da svake naredne godine ćemo ukopavati sve manje žrtava, ali i da će ovaj broj biti uvijek preveliki.
Jer iza svakog broja krije se prije svega – ČOVJEK.
