Pišem o zločinu bez presedana koji se dogodio u Višegradu 27. juna 1992. (i prije toga 14. juna 1992. u Pionirskoj ulici), kada su srpski zločinci predvođeni Milanom Lukiće zapalili građane muslimanske nacionalnosti u živoj lomači.
U tom paklenom danu izgorjele su 72 osobe. Spasila se samo Zehra Turjačanin. Bio sam prvi ratni novinar koji je zabilježio tužnu ispovijest mlade žene koja je ležala teško osakaćena u zeničkoj bolnici sa opekotinama opasnim po život. Nikada neću zaboraviti izmučeno tijelo bosanske heroine. Sva je bila zamotana u zavoje. Samo su joj virile oči. Na jezivu ratnu priču podsjetio me je tekst o stravičnom zločinu koji je objavljen na Bošnjaci. net prije nekoliko dana. Ova pripovijest je štampana ratnih dana u bosanskim novinama pod naslovom „Zli duhovi i sjenke iz pakla“. Priča Zehre Turjačanin tako je izašla iz anonimnosti. Ona će kasnije postati svjedok haškog tužilaštva.
Tri decenije kasnije evo ponovnog svjedočenja Zehre Turjačanin, bosanske herojine iz Višegrada Ona je pretrpjela bol za sve Bošnjake i Bosance sa ove strane razuma, kojima je presuđeno da umru u strašnim mukama kako bi opstala srpska mračna ideologija.
Strah me je. Zli duhovi iz pakla ponovo krvavo kolo vode. Prepoznajem likove iz košmarskih snova. Ali, to snovi više nisu. Oni su tu. Demoni!!! Nakaze u ljudskom liku. Bojim se. Drhtim. Čudno. Vatra je oko mene. To je lomača!!! Gušim se… vazduha nema… Davi vonj prepečenog ljudskog mesa.
Bože, da li ja ovo sanjam…
Zove se Zehra Turjačanin. Iz Višegrada. Sa opjevanog Bikavca brda. Njeno opečeno lice ne odaje starosnu dob. Kaže da ima 29 godina. Vidno ispaćena okrutnošću srpskih inkvizitora ona ostavlja utisak neobično snažne žene. Zrači optimizmom, doima prkosom. Gorak osmjeh što prelazi sprženim licem dok u Zeničkoj bolnici priča o svojoj nesreći otkriva unutrašnju i spoljnu ljepotu koja izbija iz tog krhkog tijela.
Ovo je priča o muslimanskoj mučenici kojoj su htjeli spaliti tijelo a sagorjeli su joj iluzije. Preživjela je oganj ovozemaljskog pakla u noći užasa, juna 27., što ga je potpalila pomračena svijest i zločinačka ruka demona iz koje se, koliko do jučer, krotko htjela napiti vode. Iz zapaljene kuće u kojoj je umoreno 72-je ljudi, ona, Zehra Turjačanin, jedina se izborila za život. Da bi danas svjedočila…
Muslimani na lomači
„Ja sam među posljednjim građanima muslimanske nacionalnosti napustila Višegrad“ – započinje svoju tužnu ispovijest Zehra Turjačanin i nastavlja:
„Srbi, naravno, nisu željeli da sa ovakvim opekotinama 3. stepena napustim grad, ali sam zahvaljujući našoj vojsci uspjela domoći se slobodne teritorije gdje mi je pružena prva pomoć. U stacionaru na slobodnom teritoriju pomogao mi je jedan stomatolog koji me je liječio kako je znao, a što je najvažnije spasio mi je zdrav um. Ali slike tog užasa dok živim nikada neću moći zaboraviti…
Jedne večeri, moglo je biti oko pola devet, za vrijeme policijskog časa kada je sve tako mirno, zalupali su srpski vojnici na vrata vičući:
„Gazda, gazda, izađite! Spremili smo vam konvoj da idete u Bajinu Baštu.“
Međutim, oni su su nama stalno spremali nekakve konvoje da nas vuku negdje u srce Bosne, kako su govorili, „tamo gdje žive svi muslimani“ Sada mi je jasno da im to nije bio cilj. Željeli su, ustvari, skupiti što više ljudi na jednom mjestu kako bi lakše pomorili muslimanski narod.
Te večeri utjerali su nas kao ovce u kuću Mehe Aljića. Radili su ovaj prljavi zločinačkiposao nevjerovatnom brzinom. Ostali muslimani koje nisu dotjerali te večeri u ovu kuću koja će se za tili čas pretovriti u lomaču, nisu ni znali šta se ovdje dešava“, – kaže Zehra Turjačanin i nastavlja:
„Krike zapaljenih ljudi niko te večeri neće čuti, progutaće ih noć i sagorjeti plamen. Nestaće u kakofoniji strvinarske muzike koju su četnici puštali preko svojih snažnih zvučnika. Sjećam se pjesme ‘Od Topole do Topole sve do Ravne gore’, nešto tako… Prije ulaska u ovu kuću prepoznala sam među četnicima našeg kućnog prijatelja Milana Lukića, građanina Višegrada, rođenog u selu Rujištu, u Župi. Posljednje četiri godine prije rata proveo je u Obrenovcu. Imao je sa sobom još šestericu četnika. Prije toga bio je u Bijelim orlovima.
Posljednja sam ušla u u tu zlokobnu kuću u koju su već utjerali 72 muslimana. To je bila velika prostorija sa nišom i dnevnim boravkom. Najprije su nas kamenovali kroz prozore i balkonska vrata, poslije toga su nas gađali rafalno, ali nisu nikog ubili jer su ljudi sjedili a oni su pucali stojeći. Onda su ubacili nekoliko bombi i tu sam ranjena sa tri gelera. Pošto su rane bile plitke mogla sam hodati. Zatim su bacili neki zagušujući prah koji je očigledno bio zapaljiv, jer je odmah buknula jaka vatra. Sva vrata i prozori bili su zagrađeni namještajem. Bili smo u stupici. Stajala sam u jednom dovratku a uz mene je bila moja malena sestra od devet godina koju sam od vatre štitila svojom debelom jaknom. Htjela sam spasiti makar nju ako već nisam mogla pomoći mojoj porodici koja je gorjela sa ostalim nesretnicima iz Višegrada, Izgorjela mi je tu majka, dvije sestre, od sestre dvoje djece, snaha i njeno dijete. Tu je bilo desetero djece od dvije godine, a prosjek starosti ostale djece bio je od devet do deset godina, bila su dva starca , pet-šest starica, a ostalo su bile sve mlade majke od 25 do 30 godina. Među nama je bio i jedan dječak koji je imao 16 godina. U toj buktinji izgorjele su 72 osobe a ja 73-ća uspjela sam jedina izaći, nažalost bez svoje sestrice. Malo je nedostajalo da i nju spasim a kada sam se ponadala na balkonskim vratima me je čekalo iznenađenje. Četnici su sa druge strane kuće skinuli garažna vrata i prislonili ih tako da sam morala spustiti to dijete pored vrata. Ona je tako ostalaa ja sam izašla kroz otvor pri vrhu garažnih vrata veličine 60-tak centimetara. Kada sam izašla četnici su još uvijek bili tu. Ležali su nekih stotinjak metara od kuće. Povikali su nekoliko puta – s t o j !!! Nisam poslušala. Morala sam trčati ravno ispred njih stotinu metara, ali me nisu sprječavali jer su očigledno ostali bez municije. Za mnom nisu mogli trčati jer su bili iscrpljeni od droga koje su bez sumnje uzimali što sam mogla zaključiti ranije po flasterima koje su imali sa unutrašnje strane podlaktice.
Došla sam da me ubijete
Pobjegla sam u naselje Megdan. Znala sam da moram spasiti ostalo stanovništvo Višegrada koje nije znalo šta se dešavalo te večeri. Ostali bi sigurno došli na red već sljedećeg jutra, čekala ih istoa sudbina da budu živi spaljeni. Lupala sam nogama na jedna vrata jer su mi ruke bile ispečene. Kada mi je komšinica otvorila vrata ustuknula je. Očigledno se prepala mog izgleda, jer mi je sva glava bila natečena a oči skoro zatvorene. Kazala sam joj da se ne plaši. Gotovo bez daha tražila sam od nje da sabere narod i da odmah bježe iz Višegrada iz kojeg se, zapravo, nije moglo pobjeći. Ali, računala sam, bolje je umrijeti od metaka nego dočekati živu lomaču. Tu sam ostala još nekoliko sati onda sam donijela odluku da odem do njihove komande da me oni ubiju. Nisam htjela biti teret tom narodu u njihovom kretanju prema slobodi. Znala sam da mene nema ko nositi, jer nije bilo muškaraca pošto su u Višegradu ostali samo žene i djeca. Tražila sam da jedino da mi sačuvaju brata i da mu ništa ne govore za porodičnu tragediju. Pribojavala sam se najviše da neću stići do četnika jer su mi se oči skoro potpuno zatvorile. Oko pet sati izjutra došla sam do prve četničke straže. Komanda im je bila na našem brdu Bikavcu, u hotelu. Tu je stajao jedan dječak od svojih 20-tak godina, koji nije bio iz Višegrada i jedan moj komšija po imenu Mišo, ne znam mu prezime. Mada su znali šta nam se dogodilo pitali su, vjerovatno užasnuti mojim izgledom, šta nam se desilo. Nisam mogla reći ‘zapalili su me četnici’ nego sam kazala da imam epilepsiju i da sam pala na plinsku bocu u trenutku kada sam htjela zapaliti cigaretu te sam tako izgorjela. Zašto sam to ispričala, ne znam ni sama. Pitali su me šta hoću. Došla sam, kažem im, pošto tu nema stanovništva, da me ubijete jer ne mogu ovakva živjeti. U jednom momentu srpski mladić je ogorčeno rekao: ‘pa majku im četničku ako ugnjetavaju ljude, zašto terorišu žene i djecu’. Ali, moj komšija Mišo, za razliku od neznaca, rekao je da treba naći odgovarajuće mjesto gdje bi me mogli ubiti. Mladić je bijesno reagovao riječima: ‘pa sunce ti tvoje pa zar možeš sad ovakav njen život uzeti na sebe’. Ovoga je to očito pokolebalo te su se složili da me ostave u jednoj kući prekoputa komande gdje je stanovala jedna starica od svojih 70 godina. Mladić me je odveo u kuću napominjući da će dovesti doktora. Održao je zaista riječ i tog dana popodne doveo mi je dr. Vasiljevića koji je radio u Medicini rada. Oči su mi se već zatvorile i nisam ništa vidjela. Donio mi je neku mast, nekoliko tabletica vjerovatno za bol, dao injekciju rekavši na odlasku da više ne smije doći. Zahvaljujući toj masti ponovo sam progledala. Srpski mladić mi je rekao da sve dok budem tu niko neće ući u kuću. Četnici su me, bez sumnje, tražili, jer je jedanaestog dana mladić došao i rekao mi da moram bježati. Otišla sam uz Bikavac i u jednoj kućici ostala četiri dana. Saznala sam da je po mom odlasku dolazio četnički krvnik Milan Lukić i pošto me nije našao zapalio je dom dobre starice koja me je liječila, ali zahvaljujući opet tom srpskom dječaku koji se smilovao na mene, vatra je ugašena.
Četvrte noći došli su naši momci naoružani nekakvim lovačkim puškama. Nije ih bilo više od 15 ali su bili raspoređeni u ‘petorke’ koje su otišle u naselja Bikavac, Dušče i Šeganje, sa zadatkom da izvuku ostale civile koji su preživjeli klanja i strijeljanja. Izvukli su nas 753 osobe u Okruglu da bi nas preko šuma prebacili na slobodnu teritoriju. Pet dana i pet noći smo išli bez hrane, stalno granatirani ali smo stigli neozlijeđeni. Na slobodnoj teritoriji zahvaljujući već pomenutom stomatologu i sada doktorici Ivici Halas te cjelokupnom osoblju hirurgije u Zeničkoj bolnici uspješno se oporavljam. Ali, rane u duši ostaju.
Krvavi pir u Aušvicu na Drini
Mogu vam pričati o strahotama koje su pretrpjeli muslimani „Aušvica na Drini“, to jest grada Višegrada u periodu od 20. maja do 27. juna 1992. godine.
Prvi dan Kurban bajrama navečer na mostu je 147 ljudi ubijeno odnosno živih bačeno u Drinu na koje su zlikovci poucali dok su nesretnici padali u duboku rijeku. Poslije toga su noćima dovodili ljude na most. Pogasili bi svjetla na mostu, bila su upaljena samo oborena svjetla. Iz automobila koje su su prethodno oteli pucali su na svoje žrtve. I tako su danima ubijali ljude. Pošto im je to bilo nedovoljno za pothranjivanje njihovog sadizma vezivali su žrtve za noge i kačili ih za automobile u pokretu, te ih tako vukli ulicama bosanskog Aušvica. Neki su umirali od posljedica a koji bi preživjeli kasnije bi bili zaklani.
U Višegradu su bili tri koncentraciona logora: jedan je bio u Prelovu, drugi u hotelu „Vilina vlas“, a treći u Zamici gdje je nekada bila kasarna takozvane JNA. Šta se događalo u Prelovu nepoznato je, jer se odatle niko živ vratio nije, a što se tiče hotela „Vilina vlas“ tamo su četnici vršili nečuvena zlostavljanja i ubijanja ljudi. U tom mučilištu orgijala je jedna Srpkinja koja je zlostavljala i ubijala muškarce muslimane tako što im je odsijecala polne organe. Ostalim su vadili i posljednju kap krvi koju su zatim transportovali u Srbiju. U podrumskim prostorijama hotela „Vilina vlas“ gušili su muškarce u gasnim komorama. Najbolnije je ipak što su odvodili djevojčice od 12 do 14 godina, a bilo je i mlađih, priča se da je od posljedica kolektivnog silovanja umrlo 150 do 200 djevčica tog uzrasta.
Na mostu „Mehmed paše Sokolovića su klali ljude i odsjecali im glave. Koliko su ljudi zaklali na čuvenom mostu ne znam ali sam imala priliku da vidim glave muškarca i žene postavljene na na takozvanoj Sofi koja se nalazi na središnjem dijelu mosta. Tu su ubijali i majke. Vezali su djecu za majke i bacali ih u Drinu. Onda su uzimali djecu za ruke i okretali ih kako bi ih ošamutili pa zatim bacili u duboku i hladnu rijeku.
Potresna je priča o ubistvu plemenitog čovjeka Hasana Brke, kojeg je poznavao cijeli Višegrad, jer je dobrovoljno darovao 162 litre svoje krvi u svojih 65 godina života. U neposrednoj blizini mosta oni su ga ‘naklali’ i onda pustili. Išao je teturajući se glavnom ulicom Višegrada oko 300 metara dok na kraju nije iskrvario.
I najbolnije od svega je što su pobili nejač iz Zavoda za zaštitu hendikepirane djece. Umoreno je oko 350 dječaka i djevojčica. Sve su ih pobili nakon što su ih doveli u grad. Naravno, prethodno su izvukli srpsku djecu. U stvari, oni koji nisu znali pucati učili su tehniku ubijanja na nedužnoj hendikepiranoj djeci…
Osim toga ovi monstrumi su znali zbog jedog leša koji bi se zaustavio na višegradskoj brani, a koji nije morao biti srpski već muslimanski, strijeljali u znak odmazde nasumice odabranih 15 muslimana. Tako na primjer, jedan dan su iz Varde izveli 27 ljudi i kraj Drine ih odmah strijeljali. Onda su poubijali muslimane u Sesama na obali, klali su u Jagodni kraj jednog potoka, čak su i motorkama odsijecali glave. Odatle im je pobjegao profesor Sabit Hota, koji od tada vodi evidenciju ratnih zločina i genocida nad muslimanima. Po nekoj njegovoj procjeni u Višegradu nedostaje 6.600 stanovnika, koji su odvedeni u srpske logore ili poubijani.
Kraj iluzija
Mi, Višegrađani, očito nismo ozbijno shvatali prijetnje četničkog vožda Radovana Karadžića kada je ovaj sa govornice bosanskohercegovačkog parlamenta zaprijetio da će istrijebiti sav muslimanski narod. To objašnjavam dotadašnjim skladnim životom Muslimana i Srba. Živjeli smo divno, kao jedna porodica. Nijedna svadba, nijedna zabava, nijedno rođenje, nijedan rođendan, nije prošao bez njih, naših srpskih „prijatelja“. Kontaktirajući sa Srbima slušali smo kako krive Karadžića. Govorili su ‘važno je da se mi kao raja slažemo, a što se oni tamo svađaju za neke stolice, to nama nije važno. Oni će se, govorili su, svađati a kada vide da to ne vodi ničemu jednom će prestati. Ali moraju shvatiti da nas je Tito jednom ujedinio i da nas niko ne može razjediniti. To je nas prevarilo. Ipak, ne mogu nikako shvatiti da je komšija mogao komšiju ubiti. Krivim sebe što za sve ove godine zajedničkog življenja nisam mogla prozrijeti šta nam iza leđa spremaju.
U Višegradu nema nijedne jedine porodice da neko ne fali, da mu kuća nije spaljena… Jednom je Tito bio i jednom je ujedinio. Više nema Tita i niko više neće moći ujediniti narode, pogotovo ne u Višegradu“ – završila je svoju ispovijest Zehra Turjačanin, žena herojina, koja je preživjela srpsku živu lomaču.
Straha više nema. Samo prkos nadolazi kroz vene. Jači je od bola, snažniji od poniženja. To čujem glas slobode…. Vidim ponovo sunce. Rane sve manje bole… Snaga mi nadolazi… Ovo je pobjeda! Naša!
