Tričić je 1992. godine u potpunosti ostao bez vida a prisutne je upoznao s životnim putem koji je prošao od BiH do SAD-a, od gubitka vida do statusa profesora na nekoliko američkih univerziteta.
“Trebalo je dosta toga proći da bih se navikao da radim bez vida. Neki studenti danas, na univerzitetima na kojima predajem, i ne znaju za moju sljepoću jer uredno sve radim onako kako to rade svi drugi profesori“, kazao je Tričić i podsjetio publiku na put koji je prošao od BiH do SAD-a.
“Te 1992. godine bio sam student druge godine mašinstva. Tada sam bio član Karate kluba Bosna i juniorski prvak. Volio sam tada crtati. Tokom jedne bitke na Trebeviću ostao sam bez vida. Tri gelera su me pogodila, dva u oči i jedan između očiju koji je prošao kroz lobanju i centar ravnoteže. Po svim medicinskim dijagnozama ja ne bih trebao stojati niti hodati ali ja sam petorostruki prvak u parakarateu“, kazao je Tričić.
“Operacija je trajala osam ili devet sati, operirali su me uz baterijske lampe. Tog decembra '92. nisu mi rekli da sam slijep. Uspio sam preko aerodroma, preko Dobrinje i Igmana doći do Zenice. Imali smo do Zenice 64 kontrole. Sa suprugom Lejlom uspio sam doći do Zagreba a nakon nekog vremena do Kalifornije u SAD-u.
Po dolasku nisam znao engleski. Znao sam ruski ali tamo to niko nije govorio. Nakon 20 dana rekli su mi da je to maksimalno što mogu učiniti što se tiče vida. Mi smo rekli: idemo dalje!“, objasnio je Tričić.
Profesor na nekoliko američkih univerziteta
Tričić od 2014. godine radi kao profesor na Grantham univerzitetu, a predaje informatiku i na Colorado Technical univerzitetu, South New Hampshire univerzitetu i Columbia Southern univerzitetu.
“Moramo naučiti da imamo uspone, da možemo da idemo gore i dolje. Kad smo gore, moramo sakupljati energiju a kad smo dolje, tu energiju moramo pronaći. Prva je stvar da moraš priznati faktičko stanje – u mom slučaju da si slijep. Odlučio sam da ćemo supruga i ja upisati fakultete, završiti ih, zaposliti se i živjeti normalno“, kazao je gost predavač.
“Moj problem je na početku bio jezik. Nakon dvije godine, naučio sam jezik i u maju '94., počeo sam pohađati fakultet, studirao sam geografiju. Ubrzo se rodila kćerkica. Ja i supruga smo u isto vrijeme studirali. Dok bi ona bila na fakultetu ja sam, iako slijep, brinuo o kćerkici. Nakon što se ona vrati s fakulteta, ona bi preuzela brigu o njoj a ja bih išao na fakultet. Supruga danas predaje engleski jezik na univerzitetu“, ističe Tričić šta znači imati snažnu volju za promjenom i napretkom i nastavlja:
“Nakon 280 aplikacija sam dobio posao. Ali nisam odustajao nakon pete ili desete aplikacije. Nisam rekao prilikom apliciranja 'ja sam slijep', već da znam programirati i da mogu to raditi!“.
Tričić je mladima kazao da moraju vjerovati i ne gubiti nadu. “Nade uvijek treba biti. Stanje je takvo kakvo je. I u Americi, ako ne vjerujete, imate problem. Ovdje imate šanse da pokrenete svoje firme. Bosanci gdje god da odu mogu napraviti čudo. Morate se disciplinirati. Sve dok se mi ne promjenimo neće se ni vodstvo promijeniti. Neki žele da pokažu da se ne može, ali ja vjerujem, i moramo vjerovati, da može“, poručio je Tričić.
U slobodno vrijeme Tričić peca, putuje sa porodicom i vježba borilačke vještine kao što su karate, Kobudo i Dayto-Ryu. Državni je reprezentativac SAD-a u Parakarateu već sedam godina, kao i višestruki prvak na Panamerican kontinentalnom takmičenju, i trenutno peti u svijetu od 2018. godine. Tričić trenutno boravi određeno vrijeme u BiH gdje je osnovao i firmu.
Kasim Kajdić, stipendista Fondacije “Izvor nade“, student Akademije likovnih umjetnosti i voditelj Kreativnog tima Fondacije uručio je prof. Tričiću poklon, ručni rad stipendista, kao znak zahvalnosti za održano predavanje i druženje sa stipendistima.
