Uređaj koji mu pokreće srce i održava ga u život u decembru ističu baterije i mora se mijenjati. Ali, operacija košta 25.000 KM, od čega će mu Zavod zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona država refundirati 11.000 KM. Ostalih 14.000 KM mora sam naći, a nema odakle.
„Ja sam 20. aprila 2015. godine imao infartkt. Nisu me adekvatno liječili pa sam premješten u Tuzlu. I tada sam za operacije koje su koštale preko 42.000 KM morao sam izdvojiti novac. Prodao sam zemlju. Na listi sam za transplantaciju srca već duže vrijeme, ali... Sada mi 10. decembra ističe rok za aparat. Ako do tada ne nađem novac, umirem“, ispričao je Zubović za Radiosarajevo.ba.
Pojasnio je da defibrilator radi na baterije koje se troše sa svakim napadom. Što su češći napadi, češće se pali aparat, koji pacijente oživljava, i samim tim mu je kraći vijek trajanja.
„Nema tu alternative. Ako ga ne zamijenim, osuđen sam na smrt. S tim si aparatom ili živ ili mrtav. Ja sam se raspitivao. Ja sam prvi 2015. godine kojem je on ugrađen. Poslije mene su bila jedan do dva slučaja godišnje. To znači da ne treba mnogo novca da država odvoji i da se aparat stavi na listu, a pacijentima bi značilo mnogo, značilo bi život ili, u protivnom, ubistvo“, kazao je Zubović.
On je u penziji s obzirom da je stopostotni invalid prve kategorije, i mora imati obaveznu pratnju. Supruga s njim sve ove muke proživljava.
Ističe da ne želi nikakvo sakupljanje novca kroz humantarnu akciju već akciju države koju je, dodao je, zaslužio, s obzirom da je i demobilisani borac.
„Ja neću humanitarne akcije. Država ovo treba da riješi, da se defibrilator stavi na listu. Možda neću uspjeti sebi riješiti problem, ali nekom drugom, ko će doći nakon mene, možda hoću“, rekao je Zubović.
Obraćao se i Federalnom i Kantonalnom ministarstvu za pitanja boraca za pomoć, kao i Zavodu zdravstvenog osiguranja FBiH. Odgovore čeka mada su iz Zavoda ranije, na inicijativu Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, odgovorili negativno.
