Milan Miće Vuletić je 67-godišnji umirovljenik iz zaseoka Vuletići u Slivnu, u Imotskoj krajini. Hrvatski je državljanin, ima u Hrvatskoj legaliziranu kuću, potom veliku okućnicu, vrtove, vinograd, popratne objekte…
Tamo gdje živi, a to je tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, živjeli su i njegovi preci. Još tamo 1910. staru kuću, gdje je sada nova Milanova, izgradio je njegov djed, a Vuletići s nadimkom Buronjići imali su onda i oko 44 tisuće četvornih metara nekretnina na tom dijelu Slivna.
Sve u Imotskom
Milan je godinama u svojoj kući, na adresi Slivno 107, radio i kao ugostitelj, uz prijavljeni obrt u Imotskom.
Župna mu je crkva, kao i groblje, u Slivnu; voda mu vodovodom dolazi iz rijeke Vrljike iz Imotskog polja; poreze i pristojbe plaćao je Republici Hrvatskoj; njegova osobna iskaznica izdana je u Imotskom; svi njegovi dokumenti, kao i dokumenti njegove obitelji koja je s njim nekada stanovala, izdani su u hrvatskim institucijama u Imotskom.
Rekli smo kako su mu kuća i imanje tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. I kada je Hrvatska početkom devedesetih postala samostalna država, ni metar od njegova velikog vrta postavljena je granična rampa.
Postavljen je i pogranični pokretni objekt – kontejner u kojemu su uredovali hrvatski pogranični policajci i carinici. Ušla je Hrvatska 1. srpnja 2013. godine u Europsku uniju.
Ubrzo je postavljena i informativna ploča na kojoj je pisalo Republika Hrvatska, s nacionalnim grbom, a ispod toga i znak Europske unije. I dakako, nekih dva metra od Milanova vrta, a desetak metara prema istoku, već je teritorij susjedne Bosne i Hercegovine
Milan i njegova bliža rodbina, koja je živjela u njegovoj neposrednoj blizini, godinama su slobodno i bez problema komunicirali sa svijetom. Ako bi kretali put Slivna, Imotskog, Splita…, slobodno bi prolazili prometnicom prema zapadu.
Ako bi htjeli u susjednu Bosnu i Hercegovinu, najprije bi prošli kontrolu naše policije i carine, a onda graničnih službi susjedne države. Tako i u povratku…
Najčudniji zatvor
– I onda je došla 2016. godina – počeo je svoju priču Milan Miće Vuletić.
– Tamo s proljeća pozvan sam i ja i moja rodbina u Split da potpišemo dokument o prodaji ili darivanju naših vlastitih nekretnina kako bi se gradio novi prijelaz primjeren članici Europske unije. Moram napomenuti da su i prije 2016. dolazili geometri, mjerili, crtali, zapisivali…
Snimali su čak i iz zraka, evo imam i originalnu fotografiju gdje se lijepo vidi gdje su bili pogranični kontejner, rampa, a gdje moja kuća i okućnica. Prilikom potpisivanja u Splitu, kada sam doznao gdje će biti novi prijelaz, pitao sam kako ću ja izlaziti u svijet iz svoje kuće.
Rekli su da će za mene i moga brata, koji je imao kuću s druge strane prometnice, svega dvadesetak metara od moje, izgraditi pristupnu cestu od pedesetak metara kako bismo pored toga novoga graničnog prijelaza nesmetano, kao i prije, mogli odlaziti u Slivno, Imotski, Makarsku,Split…
Ali, tu su prometnicu izgradili bratu, a mene su ostavili u kavezu. Baš tako. Prema istoku, preko granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, mogu kao i svaki građanin uz prikaz osobne iskaznice i važećih dokumenata, ali i prema zapadu, otkako je izgrađen novi prijelaz tamo 2017., moram pokazati osobnu iskaznicu, kontroliraju mi automobil, pitaju “di ćeš, Milane, kud ćeš, Milane, jesi li cijepljen…” i tako svaki put.
Tako da kažem kako ovih dana “slavim” petu obljetnicu najčudnijeg zatvora u Hrvatskoj, ako ne i u svijetu.
Zbunjena mi i djeca
– Nije problem pokazati osobnu, ali dođu ti sinovi, nevjeste, prijatelji iz Hrvatske – u Hrvatsku i onda maltretiranje na granici, koja nije za mene granica, razumijete. Jest tu granični objekt, jest tu policijski službenik, jesu tu kamere i sva ostala pogranična infrastruktura, ali nije to moja granica.
I dok moj brat deset metara s južne strane prijelaza lijepo isti zaobiđe i kreće put zapada jer su mu izgradili nekoliko desetaka metara pristupne ceste, ja sa sjeverne strane prijelaza u ćimbuli, u kavezu!?
Došla mi tako ovo ljeto djeca… Došli iz Hrvatske u Hrvatsku, ja ih onako izoliran jedva čekam vidjeti i zagrliti, a onda stoje na granici ni pedeset metara od rodne kuće više od po ure. Nervozni oni, nervozan i ja. Veli mi sin Ante, koji je lijepo zaradio radeći u Njemačkoj, kako mu je velika želja zaposliti se kod kuće, urediti sadašnju kuću i adaptirati je u kuću za odmor.
Planira izgraditi i bazen. Sin bi mi ostao kod kuće, oženio se, stvorio obitelj, bio tu na svojoj rodnoj grudi. I kako će, sav je zbunjen. “Pa ćaća, ako ovako budu goste pregledavali za ovih pedeset metara kako pregledavaju mene, nitko neće ni doći. A je l’ tako” – veli Milan i nastavlja:
– Ni sam ne znam koliko sam ureda i institucija obišao tražeći da me oslobode ovih pograničnih nameta. Pa, ljudi moji, ja sam u Hrvatskoj i želim se slobodno kretati svojom zemljom i odlaziti u svijet…
Pozivi u pomoć
– Da ste samo vidjeli kako mi je bilo za vrijeme onog “lockdowna”. Prijelaz nije bio otvoren puna dva mjeseca, rampa spuštena, a ja sa svojim automobilom sam samcat ko na pustom otoku. Na zapad, iz Hrvatske u Hrvatsku, ne mogu, tamo na istoku isto spuštena rampa, otišli njihovi pogranični djelatnici, i da mi je trebala kora kruha ili neki lijek, jedino sam mogao pješice trideset i kusur kilometara do Imotskog.
A ako me zaboli, šuti i umri muški, kako bijaše naziv onoga filma. Zvao sam u pomoć novinare, televiziju, došli ljudi i došla prva i naša Slobodna Dalmacija… Onda sam zvao i Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo financija jer su mi rekli da su oni financijeri izgradnje prijelaza i da su mi dužni osigurati izlazak iz ovog zatvora u kojem sam se zatekao. Ali, sve je bilo uzalud! I što mi je ostalo?
Dao sam sve odvjetniku koji će lijepo tužiti državu, tražit ću ne samo izgradnju puta od moje kuće, već i nadoknadu za pretrpljeni stres punih pet godina. I ako se oduži parnica, kako to u nas biva, onda ću morati građanskim neposluhom rješavati svoj slučaj. Mislio sam štrajkati glađu, ali neću, nisam kriv, netko mi je ovo namjestio.
Idem do i Strasbourga
Lijepo ću osposobiti svoj stari bager i onda ga samo parkirati na prometnicu ispred vrata moje obiteljske kuće. Time će komunikacija između Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine biti prekinuta i onda će se valjda netko sjetiti da riješi moje pitanje. A kako, koliko čujem, ubrzo ide i Schengen, bit će na malograničnom prijelazu Slivno u Vuletića veselo.
A moj će odvjetnik ići i do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Obavijestio je saborski Odbor za ljudska prava, jedno, pa drugo Ministarstvo. Čujem da je Pupovac, koji je na čelu toga saborskog Odbora, poslao pitanje ministru unutarnjih poslova Božinoviću, no od svega ništa. Ako treba, zadužit ću se do grla samo kako bih riješio ovu nepravdu – ogorčen je Milan Miće Vuletić.
Iz Ministarstva financija, koje i financira izgradnju ovakvih objekata, na naš upit, koji smo im uputili još lani, zašto se još nije izgradio obećani pristupni put za obitelj Milana Vuletića, stiže iznenađujući odgovor u kojem, među ostalim, stoji i ovo:
“Budući da sporazum o državnoj granici između RH i BiH još uvijek nije ratificiran, mikrolokacija za novi granični prijelaz određena je, sukladno preporukama Državne geodetske uprave, na katastarskim česticama koje su nesporno unutar katastarske i zemljišnoknjižne službene evidencije Republike Hrvatske, na službenim podlogama katastra nekretnina katastarske općine Slivno.
Projektna dokumentacija, uz lokacijsku dozvolu, kojom je određena predmetna mikrolokacija graničnog prijelaza, sadrži i Geodetski projekt ovjeren od strane Državne geodetske uprave. Na službenom grafičkom dokumentu Državne geodetske uprave s prikazom granične crte, koja je dogovorena od strane dviju susjednih država, objekt gospodina Milana Vuletića nalazi se iza prikazane granične crte, dakle, izvan prostora Republike Hrvatske.”
ODVJETNIK TRUTIN Moga su klijenta zaobišli u postupku
Odvjetnik Predrag Trutin iz Makarske, zastupnik Milana Miće Vuletića u sporu s državom, među ostalim nam je rekao:
– Prosto je nevjerojatno s kolikom se lakoćom i površnošću odnose tijela državne vlasti prema problemu Milana Vuletića. Primjerice, u odgovoru Ministarstva unutarnjih poslova na naše zahtjeve i pritužbe spominje se da je sve napravljeno lege artis uz sudjelovanje svih zainteresiranih osoba.
Međutim, nigdje se ne navodi pod kojom klasom ni pod kojim uredovnim brojem je donesena neka odluka, lokacijska ili građevinska dozvola za gradnju graničnog prijelaza kod Milanove kuće.
Svakako njemu pripada pravo sudjelovanja u tom procesu koji po Zakonu o općem upravnom postupku ima status zainteresirane osobe. Kada sam pribavio svu dokumentaciju od gospodina Vuletića, takvih isprava nije bilo, a on je jako pedantan čovjek i čuva sve, pa i najmanji papirić.
