Piše: Midhat Dedić
Godine 1993., kada je Fikret Abdić osnovao Autonomiju, rođene sestre Sabljaković, Fikreta i Fadila, mlade majke sa po dvoje djece, postale su „neprijatelji“.
Fikretin suprug Huse Čehić, bivši radnik Agrokomerca, kao vojni policajac Petog korpusa Armije RBiH preko nišana je gledao Fadilinog supruga Fikreta Hušidića, bivšeg radnika Agrokomerca koga je Babo (Fikret Abdić) obukao u uniformu tzv. AP Zapadna Bosna. Fikreta je morala pobjeći iz okupirane Velike Kladuše u Cazin, Fadila ju je tražila preko radioveza da joj javi npr. da im je umro brat, a njihovi muževi, badžanci, doskora nerazdvojni, sada su pucali jedan na drugog.
Godina 1994. bila je kobna i za Husu i za Fikreta. Ubijeni su kao ratni zarobljenici dvije različite „bratske“ vojske, Fikret na Kumaricama, Huse u Maljevcu. Fikret je streljan, Huse prvo zvjerski polomljen pa streljan u njivi obranih kukuruza. Tijela dvojice badžanaka pronađena su, ekshumirana i dostojanstveno ukopana.
Fikretov ubica, bivši vojnik Armije RBiH je osuđen, odležao kaznu i živi u Velikoj Kladuši, istraga protiv poznatih počinilaca ubistva Huse Čehića još traje, a prošlo je 26 godina.
Nezavisna priča
Život dvije sestre nakon rata vratio se u surovu kolotečinu preživljavanja i odgajanja djece bez supruga. Snovi o porodičnim idilama zauvijek su usahli. Frtalj stoljeća borbe i podizanja djece u podijeljenoj Kladuši obilježeno je i političkim licemjerstvom vladajućih stranaka, kako DNZ-a tako, i SDA, koje su svoje stranačke resurse i finansijske kapacitete raspoređivali isključivo po privatno-porodičnim „zakonima“.
Ni Fikreta ni Fadila, kao ni mnoge druge žene čiji su muževi, očevi ili braća nestali u bratoubilačkoj klanici nisu se mogle ogrijati na plamenu stranačkih vatri koje su skoro tri decenije kao modus operandi svog opstanka podgrijavale i podgrijavaju podjele između „autonomaša“ i „korpusovaca“.
Sirotim kladuškim udovicama odavno je „puklo“ pred očima šta se dešava, ali su tek ove godine smogle snage, prkosa i indiferencije „šta će drugi reći“ i organizirali se u jednu novu političku stranku koja se zove Nezavisni blok. Da se razumijemo, nije ovo reklama toj stranci, nego priča o otporu kladuških žena koje su u ratu izgubile muževe, u miru budućnost koja im se tri decenije „garantira“ od kojekakvih „plemenskih vođa“, da bi danas sa motivom „barem ćemo pokušati“ odlučile da zajedno vode i političku bitku za svoj, u svakom pogledu, uništeni gradić.
„Umorni smo od politike vladajućih stranaka, kao narod izgubili smo kompas, razjedinili se. Kome to stanje odgovara? Njima, naravno. Divim se poštenim i dobronamjernim ljudima koji pokušavaju vratiti nadu i vjeru za suživot na ovim prostorima. Juče su održani mirni protesti, pokazalo se da se može. Ključ rješenja i za sve ostale probleme je u jedinstvu nas građana. Niko od vladajućih nije došao, očekivano jer inicijativa nije krenula od njih. Kladuša je postala grad migranata, grad bez kulturnih dešavanja, grad u kome odavno nije niknuo novi objekat. Svjetlo na kraju tunela postoji, vidjećemo da li ćemo ga mi ugledati“, zapisala je nedavno na svom Facebook profilu Fadila Sabljaković.
Ona je sa rahmetli Fikretom Hušidićem bila u braku svega pet godina, sin Ismar je ostao bez oca sa dva mjeseca, kćerka Majda je imala četiri godine.
„Nismo se stigli ni vjenčati, bili smo podstanari. Rat je u naš život ušao sa dvije godine braka. Radila sam u Agrokomercu i kao mlada žena, sjećam se, išli su potpisi za inicijativu za mir, ljudi nisu ni znali šta znači ta 'Autonomija', vjerujte. Moj Fikret je bio tu, igrom sudbine, kuda da ideš, radio je tu, tu mu je bila rodbina. Naoružavaju se ljudi, formiraju se brigade, zbunjenost, strah. Bili smo u onom starom 'filmu' o Fikretu Abdiću - 13.000 zaposlenih, stvorio je Agrokomerc, odjednom nam se nudi 'Autonomija' da branimo svoje kuće, kućne pragove, da se znalo da će pucati brat na brata niko normalan ne bi uzeo pušku u ruke..“, počinje svoju priču Fadila Sabljaković.
Sin Ismar ‘pobjegao’ je u Sloveniju
Nakon pada tzv. Prve Autonomije, u avgustu 1994. godine, Fikret je došao kući i trebao je da se se javi u 506. brigadu Armije RBiH. Strah ga je paralizirao i odlučio je da bježi. Više se nisu vidjeli. Kada je pala Druga Autonomija narod se počeo vraćati kući.
„Slušala sam razne priče, vodio se kao nestao. Nisam vjerovala, bio je tih, miran, kako nestao, gdje je završio? Po Kladuši se počelo pričati da je Fikreta i još nekoliko njih ubio taj Suljo Karajić zvani Hodža. Nisam vjerovala, moj Fikret je bio miran, nije bio svađalica i konfliktan čovjek. U martu na lokaciji Jablan kod Kumarice mještani otkriju 'tajnu' o ubijenim i zakopanim vojnicima. Tu sam našla mog Fikreta, ukopanog sa Hajrudinom Pilipovićem. Sa braćom mog rahmetli supruga išla sam na prepoznavanje tijela. Moj brat i Fikretov brat su gledali leš, ja nisam mogla. Prepoznali su ga odmah, u džepu su našli moje pismo njemu, jedna narukvica, sitnice... Ukopan je u kovčegu od šperploče, nije ni bilo pravog materijala, njegovo tijelo leži na mezarlucima u Dubravama, tamo je preko 300 ukopanih u bratoubilačkom ratu“, nastavlja svoju priču Fadila.
Ona nastavlja život sa djecom, država pokreće proces protiv Sulje Karajića.
„Kao supruga ubijenog išla sam u Sarajevo na Sud BiH. Karajić je osuđen na 18 godina za ubistva ratnih zarobljenika i civila, odležao 12 i danas je slobodan čovjek. Živi u blizini. Moj sin Ismar i Džihad, sin Sulje Karajića, išli su zajedno četiri godine u srednju školu. Ismar je saobraćajni tehničar, otišao je da radi u Sloveniju gdje vozi kamion. Moj sin je najviše zbog svega ovoga 'pobjegao' iz Kladuše. Formiran je čovjek, ličnost, muškarac, Krajišnik. Teško mu je sve palo, vjerovatno se plašio nekih trenutaka i pražnjenja u sebi kada bi u gradu u 'pogrešnom' trenu sreo ubicu svoga oca...“, vjeruje Fadila.
Njen ubijeni suprug nije od BiH priznat kao borac. U presudi Suda BiH piše da je Fikreta Hušidića kao ratnog zarobljenika streljao Suljo Karajić, pripadnik Armije RBiH. No Zakon o civilnim žrtvama rata FBiH je Fikreta Hušidića „prepoznao“ kao civilnu žrtvu rata pa su Fadilina djeca dobila bijednu penziju od 120 KM dok su se školovala.
„I tako je prošlo 25 godina, život je prošao, djeca su odrasla, oni će nekako ići kroz život. Moja rođena sestra Fikreta i njen suprug Huse Ćehić u ratu su bili na 'suprotnoj' strani, on je bio i komandir u jedinici, nosilac zlatne policijske značke. Ona meni plače, a ja njoj. Ispovijeda mi svoju bol, ja je tješim i kažem joj: barem ti je ostala kuća i neka prava koja si ipak mogla ostvariti, neka ti to bude neka utjeha. Ni njena kćerka ne radi, sin joj je kao i moj u Sloveniji, ima šehidsku penziju i možda neki dodatak, predsjednica je Udruženja boračkih šehidskih familija u Velikoj Kladuši“, kaže Fadila Sabljaković.
Dodaje da kao i njena sestra mrzi Fikreta Abdića i sve ono što je on uradio da se narod zavadi, da braća krenu jedan na drugoga, da njihovi muževi jedan drugog gledaju „preko nišana“.
„Mrzim ga i ja, vjerujte, jer Fikret Abdić je došao 2016. godine a mene niko nije upitao kako živim, jesam li ostvarila ikakva prava, ja i moja djeca koja su ostala siročad, a moj suprug se tada slijepo borio za ideju koju je osmislio i proveo Fikret Abdić. Glavešine su nas zavadile i nagradile nas tragedijama koje nikada neće biti izbrisane“, kaže na kraju priče o porodičnoj tragediji.
Ističe kako je odlučila da „okrene ploču“ i zaboravi na politike koje ih skoro tri decenije drže u podjeli na „korpusovce“ i „autonomaše“, dok njihovi lideri žive kao „bubrezi u loju“.
Zbližila ih tragedija
„Bila sam svjedok nepravdi, to se mora promijeniti. Sama sebi sam rekla - ako ništa ne pokušaš, grišće te savjest, ovako barem želim da pokušam. U epidemiji korona virusa smo se organizirali, mnogo žena se javilo, baš žena čiji su muževi, braća i očevi bili na suprotnim stranama u ratu, i odlučile smo da pokušamo u jednoj nezavisnoj političkoj priči. Jedna od njih je i Rasima Keserović, suprug joj je poginuo u Armiji RBiH. I ona se snalazi kroz život. Sa nama je i Vesna Dizdarević, takođe iste sudbine. Došli smo da se izmirimo i da pokažemo da vječite podjele nisu nikakvo rješenje niti zalog budućnosti. Velika Kladuša je zaista ne umorna, nego na samrti od viška povijesti. Napravile smo listu za Općinsko vijeće, udružile smo se žene 'autonomaša' i 'korpusovaca' i idemo u jednu zanimljivu avanturu, ima porodica, poginuo brat, otac. Puno je onih koji su bili 'za Fikreta' ali onih koji su bili 'za SDA', a sada su ovdje zajedno“, završava svoju priču Fadila Sabljaković .
Fikreta Čehić kaže kako je njena, bol njene sestre i svih drugih žena ista. Žrtve su rata i politike, djecu su podizali bez muževa.
„Ljudi se prozivaju, blate, lažu, podmeću nogu jedni drugima i ne znam šta se sve ne radi za vlast i stolicu. Ni trun kulture uvažavanja ili demokratije, a da o stidu ne govorim... Pitaju se mnogi gdje sam ja to i šta ja to radim, u kojoj sam političkoj partiji, što nisam tamo ili ovamo ili sa onim ili ovim. Ljudi, ja imam svoju glavu, svoj život i uvjek ću raditi i razmišljati svojom glavom, jer o meni se niko ne brine sem Boga i same mene. Bez ičije pomoći sam odgojila svoju djecu, izvela ih na pravi put bez oca. Nije mi niko dao ništa ni jedna stranka, nit' su im dali šta dok je moje jedno dijete otišlo u drugu državu, drugo je na birou za zapošljavanje, od srednje škole, sad već ima 38 godina i ko to ima pravo da me pita il proziva“, poručila je Fikreta Čehić na svom Facebook profilu.
Njen suprug Huse zarobljen je sa 17 ljudi u kombiju polovinom novembra 1994. Nakon mučenja ubijen je u Maljevcu, a zajedno sa ubijenom braćom Salkić, Izetom i Fikretom, ukopan je u Cetingradu, Republika Hrvatska.
„Husu su zarobili naši ljudi, autonomaši, njega i još dva brata Salkića, njegove komšije, policajce. Naizmjenično su ih tukli tri dana. Prebijeni su bili, iscurilo mu oko, nije imao šaka, polomljeni dijelovi kičme, frakture glave, nogu... Tako stoji u nalazu patologa. Na kraju su ih streljali. Ja se mogu zahvaliti onom ko ih je streljao, skratio im je muke“, priča Fikreta Čehić.
Kosti supruga pronašla je nakon devet godina. Njegovo i tijela braće Salkić bila su umotana u vojno ćebe, svega 20 cm ispod zemlje. Patolog je satima razdvajao tri kostura.
Sa suprugom se 1981. godine zabavljala samo sedam dana. Napravili su veliku kuću, dobili kćerku Sanitu i sina Saneuma. Sin je u Sloveniji, oženjen, otac četvero djece, kćerka na birou u Velikoj Kladuši, udana, ima dijete. O sestri Fadili oduvijek je brinula kao starija.
„Zbližila nas je tragedija i odgajanje djece bez roditelja. Kako bih je mogla mrziti, njen muž je bio dobar čovjek i nikada nikome ne bi učinio zlo, a izgubio je glavu bez veze. Legija ga je natjerao na liniju, a kad je zarobljen streljao je ga je Suljo Hodža i odgovarao za to“, kaže ona.
Razočarana je u pravdu, institucije, u državu.
„A volim Bosnu i Hercegovinu i nikada ne bih rekla da bih otišla iz nje. Tu je moj narod, tu su moji svi. Predsjednik sam Udruženja porodica šehida Velike Kladuše. Prije rata imala sam sve, supruga, porodicu, svekar je radio u Njemačkoj. Novca je toliko bilo da smo ga umjesto u novčaniku nosili u aktovci. Nakon Husine smrti sve je nestalo; djeca su bila navikla da imaju sve, a odjednom nisu imali ništa. Uspjela sam ih izvesti na pravi put, a država mi nije u tome ničim pomogla. I dan-danas čekam pravdu koja ne dolazi“, zaključuje Fikreta.
