Neka mi neko kaže kako možemo živjeti jedni pored drugih, a ne zajedno! Je li to uopće moguće?! Naravno da nije!
Započinje tako priču Zdravko Marošević, načelnik općine Vareš. Taj bivši pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), komandant jedne bojne i član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), nudi sasvim drugačiju politiku od one dominantne kakvu svakodnevnom vidimo, čujemo i čitamo u ovdašnjim medijima. Zbog toga za Zdravka glasaju i najbrojniji stanovnici Vareša, Bošnjaci, njegovi sunarodnjaci Hrvati, ali i Srbi i ostali koji žive u tom rudarskom gradiću.
- Tek kad se uđe u neku lokalnu zajednicu, vidi se koliko je život drugačiji u odnosu na ono što vidimo na TV-u, u medijima - veli nam Zdravko.
Biti čovjek, prije svega
Prošle godine, na 24. godišnjicu masakra u Stupnom Dolu, Marošević se poklonio nevinim žrtvama i ispisao jednu od najčasnijih stranica poratnog života, ne samo Vareša i srednje Bosne već i cijele Bosne i Hercegovine.
Tako je lako biti čovjek, misija je koja vodi Zdravka Maroševića, i to je zasad mnogo puta pokazao. Zato nema dileme da će u Stupnom Dolu biti i narednog mjeseca, kada se bude obilježavala 25. godišnjica zločina.
Sjećanje je to na 23. oktobar 1993. godine, kada su pripadnici specijalne jedinice Maturice iz sastava brigade HVO-a Josip ban Jelačić iz Kisaljaka ovdje ubili 38 civila. Najmlađa je bila dvoipogodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić!
- Nikad nećemo prestati tražiti odgovornost. Oni koju su radili u ime nekoga i u nečije ime nikada neće imati podršku u Varešu - poručio je Marošević u prisustvu djevojčica s maramom na glavi koje su došle posjetiti mjesto stradanja nevino ubijenih.
- Ne mislim da sam uradio išta što nije normalno i što ne bi uradio svaki čestiti čovjek, bio vjernik ili ne. Bitno je da čovjek poštuje ljudske vrijednosti. Ja sam s tim ljudima živio i živjet ću. S Bošnjacima, Srbima, ali i Makedoncima, Slovencima, Nijemcima, Arapima... gdje god me život nosio. Nekome odati počast, nekome ko je nastradao nevin, za mene je normalan ljudski čin. Ljudska vrlina je otići i pokloniti se žrtvama - govori Marošević.
Dodaje da se u BiH, uglavnom, nadmudrujemo s pričom ko će prvi... On nije želio da čeka.
- Svi smo mi stradali na ovaj ili ona način. U Varešu su svi stradalnici. Je li majka plakala za sinom jer je išao u rat, je li nekome zapaljena kuća, je li se neko morao pomjeriti, je li neko izgubio članove porodice... To ne znači da trebamo očekivati da će svi isto reći. Ja sam to mogao uraditi i ranije, kao drugi čovjek. Ali ja smatram da se žrtvama trebaju pokloniti oni ljudi koji nose najveće odgovornosti u državi. Ja, kad sam se prihvatio najveće odgovornosti u Varešu, osjećao sam potrebu da svojim primjerom pokažem drugima da i oni treba da urade - ističe on, podsjećajući da su se i vareški Bošnjaci poklonili hrvatskim žrtvama.
Nadalje, priča nam da je Stupni Do predugo bio samo mjesto u kojem se jednom godišnje iskupljaju ljudi radi molitve i sjećanja, dok je za sve ostalo to mjesto bilo zaboravljeno. Danas nije tako.
On sada nastoji da u tom mjestu osigura sadržaje koji će vratiti normalan život mjestu, kako bi se krenulo i dalje... Naravno, ne zaboravljajući ni prošlost, ali i ne živeći u njoj. Bošnjaci su, kaže, prepoznali njegovu iskrenost.
Marošević vjeruje da ne postoji alternativa jednom takvom načinu života.
- Ako neko ima recept da se u Varešu i u BiH, na ovako malom području, možemo razdvojiti i svako da radi za sebe, uredu. Ali neko me mora uvjeriti da je to moguće. Ja u Varešu ne mogu napraviti ništa, nijednu ulicu, zgradu, a što neće uživati i jedni i drugi i treći... Svakodnevica je zajednička, nemoguće je drugačije - rekao nam je sagovornik.
- Ako neko od Hrvata u mom Varešu živi na šestom ili sedmom spratu, a komšije su mu Bošnjaci ili Srbi, koga će on zvati u slučaju, ne daj Bože, srčanog ili moždanog udara – svoje komšijr ili mene, koji sam dalje tri kilometra? Zvat će, naravno, onog koji je najbliže. E, to je to. Dva kamena u rijeci budu jedan pored drugog, pa se spoje, tako moraju i ljudi - objašnjava nam na svoj način.
U protekle tek dvije godine Marošević je od grada u kojem novom načelniku nisu čestitali na izbornoj pobjedi, već mu izražavali sućut, dok je njegov prethodnik Avdija Kovačević tvrdio da to mjesto jednostavno izumire, načinio mjesto u kojem se stanovnicima vraća nada u bolje sutra.
- Naravno da se to primjećuje. Ostvaruje se ono što sam rekao prilikom dolaska na dužnost načelnika općine Vareš, da ću vratiti dostojanstvo i osmijeh u Varešu! Ono što je danas najveći uspjeh, vratio sam vjeru u Vareš, nadu da Vareš može živjeti. Podigao sam ljudima ubijeni duh, ali ostalo ide samo po sebi. Iz dana u dan otvaraju se nova radna mjesta, rade se novi kapaciteti, najavljuju novi - kaže on.
Priznaje da radi u otežavajućim okolnostima, ali da se treba boriti.
- Vratit ću Vareš tamo gdje pripada. Vidite, Vareš na 45 minuta od glavnog grada ima sve uvjete za normalan i dobar život. Uvjeren sam da će naš grad biti jedna od najpoželjnijih destinacija u okruženju Sarajeva. Priroda nam je dala sve ono što mnogi nemaju. Na čistom zraku, pod plavim nebom, s puno vode i zelenila... Moramo to iskoristiti - navodi Mašorević.
Suprotno idejama nacionalizma, sukoba, mržnje i netrpeljivosti, Marošević, kroz ekonomiju i razvoj, vraća ideju boljeg života među stanovnike svoga grada.
- To je recept za cijeli svijet! Naravno, mi se moramo složiti da negdje u svijetu ljudi žive od mržnje, nacionalizma, ratovanja, prodaje oružja... Vidimo to svaki dan. Ali, jedni žive, drugi ginu, treći gladni umiru - naglašava vareški načelnik.
Radni vijek je proveo u realnom sektoru i, kako kaže, sve se može postići samo radom.
- Rad, stvaranje jednog zdravog realnog sektora, stvaranje viška vrijednosti iz dana u dan... Sve to ne poznaje granice. Ni po boji, ni po vjeri, ni po naciji. Kapital ne pita. On traži radnike stručnjake. Nisam siguran da onaj koji ulaže vlastiti kapital će prije zaposliti nestručnog inženjera zato što je „njegov“, nego će zaposliti stručnjaka koji pripada drugom i drugačijem - reći će Marošević.
Mi smo bili Evropa
Za njega, veli, postoje samo moji Varešani, ma iz koje zajednice dolazili.
- Tako je i sa Bosnom i Hercegovinom... Tako su me učili moji roditelji, svećenici, učitelji, nastavnici, profesori... ja drugo ne znam. Moja deviza je raditi i poštovati sve. Ljudi su samo ljudi. Sve drugo je po rođenju pridodano. Varešani su to prepoznali, prepoznala je bh. javnost, kad će i ostali shvatiti da je to jedini put... - poručuje on.
Vareš je, baš kao u Zdravkoj viziji, danas pun turista, poslovnog svijeta, nevladine organizacije rade, sportski klubovi nižu uspjehe. Ponosan je na nogometaše, karatiste, izviđače... Svoj Vareš vidi u skorijoj budućnosti kao industrijski grad.
- To će biti grad u koji će dolaziti radna snaga. Zahvaljujući ratu i tranziciji, Vareš neće imati dovoljno ljudi koji će trebati da rade. Vidim Vareš i kao turističku destinaciju. Vareš uvijek ima plavo nebo, lijepu prirodu pod Zvijezda planinom. Imamo dvije punionice vode koje će poteći za svjetsko tržište. A toga ima još.... Imamo dobru gastro ponudu. Mi smo davno bili Evropa - zaključio je Zdravko Marošević.
Vareš, poručuje na kraju Marošević, iz mnogo razloga može i treba biti primjer i za ostatak BiH. Jer, kada ljudi imaju svoju egzistenciju, kada dobro žive, neće ih zanimati nacionalizam, mržnja, sukobi...To je Zdravkov recept!
