Istraživanjem, koje je proveo američki Međunarodni republikanski institut (IRI), je utvrđeno da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan omiljeni strani političar u BiH, a drugi omiljeni strani političar je ruski predsjednik Vladimir Putin. Obojica su autokrate - dugogodišnji su predsjednici u državama u kojima je demokratije sve manje. To je najizraženije u Rusiji.
Na trećem mjestu omiljenih stranih političara u BiH je američki predsjednik Joe Biden.
To što su Erdogan i Putin omiljeni je izraz višestoljetnih okolnosti u kojima se formirala politička kultura u Bosni i Hercegovini. Država jeste nominalno demokratska, ali u njenim strankama i institucijama, njenom društvu, još postoje nedemokratske prakse. I utjecajni britanski list Economist Bosnu i Hercegovinu svrstava u zemlje hibridne demokratije, tj. polukonsolidirane demokratije.
Sve do 90-ih godina postojali su nedemokratski sistemi, režimi unutar kojeg su dominirali pojedinci. Vladajući u takvim sistemima su stvarali i nametali ubjeđenje da sudbina društva ovisi o onome koji je na vrhu političke hijerarhije. Stvaran je narativ da samo pojedinac sa skoro apsolutnom vlasti može uspješno, u korist građana vladati. Zato su takvi političari tražili povjerenje koje se ne može propitivati, kritički prosuđivati.
Građani, kao nosioci suvereniteta, su malo ili nikako uključivani u donošenje odluka, što je suština demokratije. To je institucionalno onemogućavano, ali i narativom da su sva rješenja u jednom čovjeku. Taj narativ je opstao i nakon 90-ih, kada je počela institucionalna demokratizacija Bosne i Hercegovine.
Razlog za to jeste i to što su vladajući u posljednjih 30 godina, koji su dobrim dijelom zadržali ono autokratsko, zloupotrebljavali demokratiju. Time je kod velikog broja ljudi stvoreno ubjeđenje da je demokratija nešto loše. Osim toga, još nije dovoljno razvijena svijest o tome da demokratija nije samo učešće na izborima, već aktivno učestvovanje u donošenju odluka i prije i poslije izbora.
Domaći političari autokratski upravljaju strankama i institucijama te održavaju diskurs o nepogrešivosti "jakog vođe". Još se razvija model vladanja (suvereniteta koncentriranog u pojedincima), a ne upravljanja (suvereniteta podijeljenog među svim društvenim akterima).
