Ako je princip zajedničkog života podudaran europskim vrijednostima zaštite svih građanskih prava na individualnom nivou, onda je potrebno sagledati koje to političke stranke i njihovi kandidati imaju kapacitet i potencijal da tako nešto svojim izborom obezbijede. Još preciznije, ako smo opredijeljeni za principe europske pravne stečevine, tada bismo trebali tragati za onim političkim strankama koje mogu obezbijediti demokraciju u punom kapacitetu, vladavinu prava u punom kapacitetu iz čega proizlazi pravna država kojom se institucionalno utvrđuje jedan novi sistem vrijednosti od ovoga kakvog imamo sada.
Nasuprot toga stoji sadašnji sistem korupcije, nepotizma, političke i etničke podobnosti sa strukturom i organizacijom koja traje već više od 20 godina. Takav sistem u stanju je ponuditi samo ovo što imamo danas i što devalvira ili poništava multi-etničko i multi-kulturalno biće ove zemlje, koje je stvoreno stoljećima ranije, a koje je skoro u cjelosti ugašeno nakon krvavog rata u Bosni i Hercegovni. To specifično i jako vrijedno biće Bosne i Hercegovine sistematično se guši dvije decenije, kroz vrlo perfidne javne politike onih političkih stranaka koje ne znaju, ne umiju ili nisu sposobne djelovati izvan matrice »konstitutivnih naroda« tog za Europu nepoznatog termina, ali u njihovoj priči jako unosnoga političkog koncepta koji veoma malom dijelu njih daje lagodan život, a najvećem broju građana niz otvorenih pitanja i životnih patnji. Kako drugačije pojasniti tu vrstu politike koja djecu od puberteta iz osnovne škole, pa preko srednjoškolskog obrazovanja i na kraju kroz akademsko obrazovanje, tako formira da je, u sadašnjem društvu, jedini uvjet za život i rad vezan za etničku pripadnost?
U takvoj politici, recimo ovdje u Sarajevu, djecu odgaja 99% nastavnika iz istog naroda u osnovnoj školi, istovjetno u srednjoj školi i na kraju na fakultetima, gdje se u njima stvara taj vid etničke matrice jer ta ista djeca nisu nikad imala prilike vidjeti nešto drugo i drugačije, pa se njihovo oblikovanje završava u etničkom formiranju svijesti, te da svoj život moraju nastaviti u suživotu sa onim drugima, imajući sa njima interakciju samo onda kada je ona krajnje neophodna. Kada tako formirana djeca završe fakultetsko obrazovanje, ona tada vide da javnim preduzećima i ustanovama opet upravljaju osobe iz jednog naroda. Zato ih treba potaknuti da razmišljaju o dilemi – da li etnički organizirana i omeđena Bosna i Hercegovina može postati dijelom europskih integracija? Kako onda objasniti onim, tek formiranim osobama koje su iz manjinske etničke skupine da je neko njih, sistemskim političkim djelovanjem napravio građanima drugoga reda, a da ih neke druge stranke kroz njihove prijedloge izbornog zakonodavstva žele pretvoriti u građane trećeg reda? Kako objasniti i onoj djeci koja su iz većinskoga naroda, da oni nemaju pravo na kontakt i interakciju sa drugim i drugačijim od sebe, kada oni u praksi i svakodnevnom životu vide da je etnička matrica jedina priča koja daje prostor za zaposlenje, organiziranje vlastitog života i mogućnost napredovanja u njihovoj karijeri. Ako je Sarajevo, kao i niz drugih bh. gradova, bila multi-etnička sredina, kojom smo se hvalili i predstavljali kao dobar primjer, zašto to onda neko svojim političkim ambicijama ili ciljevima poništava i to upadajući sam u zamku tipa – kada u Mostaru ili Banja Luci bude više multi-etničnosti, tada će je biti više ovdje u Sarajevu. Znate, to jako pogrešno zvuči, jer mi odavdje, iz multi-etničkog Sarajeva, želimo i moramo biti primjer drugim gradovima da je život zajedno moguć, a ne da oni sa svojim nacionalističkim politikama bivaju primjer nama.
Zato ne mogu dati svoj glas niti povjerenje toj vrsti javnih politika i političkih stranaka koji od Bosne i Hercegovine prave nešto što ona nije. Ne mogu dati svoj glas tim politikama kojima taj sporni termin »konstitutivni narodi« daje povod da dodatno učvrstesistemsku diskriminaciju, kako bi lakše upravljali masama, dirajući jedino njihov empatijski centar za etničku dijagnostiku. To su promašene politike koje su dijametralno suprotne modernim zapadnim demokracijama i one ne mogu dovesti ovu zemlju u NATO i Europsku uniju. Promašene su jer nisu u stanju ovdje obezbijediti vladavinu prava i osnovne demokratske principe, nego samo etničke koji im daju privilegije koje im ne pripadaju, prepadajući građane da građanski koncept automatski znači unitarno uređenje. Pa Njemačka je građanska i multi-etnička zemlja, a nije unitarna i šta sad?
Svoj glas daću prof. dr. Denisu Bećiroviću, jer on u svojim javnim istupima kaže da će braniti interese svih građana Bosne i Hercegovine, podjednako, iako je kandidat za člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH iz reda Bošnjaka. Njegov prethodni rad u različitim zakonodavnim organima, pokazao mi je da je njegova namjera stvarna, da on kao jedan od aktivnijih zastupnika ima ugrađen taj sistem vrijednosti koji mene interesira. Pokazao je kako se zna izboriti za svoje ideje, pa tako očekujem da će se izboriti i za tu suštinsku izmjenu ovdašnje stvarnosti, prema europskim principima i standardima. Jako je važno da u okviru vanjske politike, jedne od rijetkih nadležnosti Predsjedništva BiH, neko u inostranstvu ukazuje međunarodnoj zajednici da je Bosna i Hercegovina multi-etničko društvo, koje ne treba da živi na promašenim idejama »konstitutivnih naroda« nego na građanskoj paradigmi.
Svoj ću glas povjeriti SDP-u, onom dijelu kandidata na listama za koje smatram da svojim radom mogu obezbijediti ove europske vrijednosti, kojima i sam težim. Znam da SDP nije idealna politička stranka, ima svojih mana i vrlina, ali je jedina koja je do sada priznala svoje greške iz prošlosti, što mi stvara nadu da će oni kao poboljšani popravljen sistem raditi u korist svih građana ove zemlje. Nisam sklon davati glas malim ili novonastalim političkim strankama, jer su njihove politike nedefinirane i neizvjesne. Zato ću svoj glas, ipak, dati SDP-u.
Imao sam priliku učestvovati u projektu lista Oslobođenje „Za koga (ne)ću glasati u BiH“. Novinari „Oslobođenja“ postavili su mi jedno dodatno pitanje: Podržavate sistem vrijednosti koji se obično opisuje kao "zapadni" te podrazumijeva evro-atlantske integracije. Moze li SDP-ov kandidat kojeg vi podržavate voditi zemlju u ovom smjeru? Svojedobno je on podnio inicijativu za promjenu granica s Crnom Gorom koja je clanica NATO-a i na putu ka EU daleko ispred BiH? Ima li SDP viziju za evropsku budućnost BiH?
Zapadne demokratske vrijednosti su bile temelj za promijenu društveno-političkog sistema u BiH tokom početka 1990-tih godina. U prethodnom 25-godišnjem periodu, učinjeno je premalo na akceptiranju tih važnih zapadnih demokratskih vrijednosti. U tom pogledu, od svih ponuđenih kandidata, smatram kako jedino Denis Bećirović ima viziju kako ovu zemlju uskladiti sa demokratskim vrijednostima modernog zapada, gdje je ponajvažniji element zaštita građanskih prava na individualnom nivou. Pitanje granica rješava se na dva načina – dogovorom zainteresiranih zemalja ili arbitražom. Kako postoji odluka Banditerove Arbitražne komisije iz 1991. godine, to je međunarodno-pravni osnov za rješavanje svih granica nekadašnjih republika ex-SFRJ, danas suverenih zemalja i u tome vidim da postoji evolucija u političkoj misli Denisa Bećirovića, dok kod drugih u toj oblasti međunarodnog prava, postoji vidno nepoznavanje suštine i jasna degradacija. Od tih pitanja, mislim da je ponajvažnije pitanje morskog i teritorijalnog razgraničenja sa Hrvatskom u Neumskom zaljevu, kao i pitanje granica na Drini prema Srbiji. Razmotrio sam sve dostupne stranačke političke programe, koji su jako siromašni sa elementima iz euro-atlantskih integracija dok u programu SDP-a, vidim više europskih elemenata u odnosu na programe drugih stranaka, gdje je jedan od osnovnih elemenata da se traži prostor za jednakopravnost svih građana BiH, što je temeljni europski standard, dok kod drugih stranaka tako nešto nisam vidio, jer se radi o populističkim programima, ponajviše opterećenim etničkim politikama, koje su izvor sistemske diskriminacije i ne mogu ovu zemlju približiti Europskoj uniji. Naravno ima i onih malih političkih stranaka, čiji su programi temeljeni na trik-porukama prema glasačima, iza kojih ne postoji realni politički osnov. Zato potvrđujem podršku Denisu Bećiroviću, kao političaru koji je spreman da napreduje i evoluira u političkim stavovima, ali u korist euro-atlantskih integracija, koje su najčešće u prethodnom periodu, bile ostavljene političkim diletantima na raspolaganje, nespremnim za jasne iskorake prema zapadnim demokratskim vrijednostima.
