"Ove godine se navršava 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijeg evropskog sukoba od Drugog svetskog rata. Iako su balkanske države krenule ka demokratskom upravljanju i integraciji sa NATO-om i Evropskom unijom neposredno nakon ratova, dosljedno zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju u posljednjih nekoliko godina. Sada ruski predsjednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i koristi bivše jugoslovenske države kao sljedeće bojno polje za slabljenje NATO-a i Evropske unije", ističe se na početku teksta.
Ona naglašava da je cilj Rusije na Balkanu da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini posrednik i garant sigurnosti, odnosno da pokaže da NATO niti EU nisu kredibilan partner balkanskim zemljama.
"Moskva je pokrenula informativne operacije kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala je poslove sa oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u svoju korist u regionu", smatra Strander.
Dodaje da su ruski napori uveliko potpomognuti slabim odgovorom Evropske unije, odnosno zaustavljanjem ili zamrzavanjem procesa proširenja za Albaniju, BiH, Kosovo, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju.
"Srbija se ponaša kao ključni igrač u ostvarivanju interesa Kremlja na Balkanu. Kako vlada tako i crkva održavaju odanost Moskvi koja je poduprta stoljećima zajedničkih vjerskih i kulturnih veza kao i međusobnom izolacijom Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srbijanska vlada je pozvala na stvaranje 'srpskog svijeta' – paralelnog Putinovom 'ruskom svijetu' – osmišljenog da ujedini sve Srbe pod zajedničkim kulturnim okvirom", ističe autorica.
Strander tvrdi da Rusija lojalnost Srbije plaća podrškom vojnim kapacitetima, što je praktično značilo skoro pa udvostručenje vojnog budžeta Srbije i po inerciji pokrenulo druge balkanske zemlje da ulažu više novca u odbranu.
"Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek bila instrument u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promoviše prorusku politiku kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je ocrnila koncept da su crnogorski i srpski nacionalni identiteti različiti i intervenisala u politici u ime Moskve. Radeći kroz crkvu, Rusija je pokrenula masovne proteste prošle godine i zamijenila nekooperativno vladu proruskim vodstvom", naglašava se u tekstu.
U nastavku ističe da Bosna i Hercegovina i Kosovo predstavljaju zemlje gdje je politička situacija najkomplikovanija.
"Putin često daje primjer Kosova da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja, odnosno otcjepljenje od Srbije stvorilo presedan koji legitimiše jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija", tvrdi autorica.
Dodaje da je Moskva u martu prošle godine prijetila odmazdom ako Bosna i Hercegovina pristupi NATO savezu, da je iskoristila etničke tenzije, te da je podržala nedavne odluke Narodne skupštine Republike Srpske o "povlačenju nadležnosti".
"Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao hrvatske nacionaliste u BiH da zatraže stvaranje trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Međunarodni visoki predstavnik u Bosni, Christian Schmidt, podigao je uzbunu u novembru kada je rekao da su 'izgledi za dalje podjele i sukobe vrlo realni", smatra Strander.
Naglašava da je krajnje vrijeme da se zapadne sile probude zbog prijetnje koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja po njihove interese te da u tom smislu imaju nekoliko opcija.
"NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji tenzija. Trebalo bi da pošalje svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija. Članice NATO-a bi također trebale organizovati 'koaliciju voljnih' da se suprotstave ruskom uplitanju u Bosnu, raspoređujući mirovne misije u strateškim područjima, kao što je Brčko Distrikt, kako bi spriječili da rizična područja izmaknu kontroli", naglašava se u tekstu.
Dodaje da se ne može očekivati da sve NATO zemlje učestvuju u spomenutnim koracima, jer Mađarska i neke druge evropske članice NATO-a služe kao ruski proksiji u savezu.
"S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. Obećalo je da će održati 'stabilnost na Zapadnom Balkanu' i upozorilo Rusiju da ne napravi 'stratešku grešku' u regionu. London bi trebao raditi na pretvaranju ovih riječi u djela vodeći koaliciju voljnih da se bori protiv ruskog uplitanja u region", smatra autorica.
Strander tvrdi da NATO, prije svega, mora ubrzati proces pristupanja BiH i Kosova Sjevernoatlantskom savezu.
"To bi povećalo troškove Kremlja za operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, pozvala je na pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija Bosne i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati budućnost NATO-a", zaključuje se na kraju.
