RADNICI u Hrvatskoj su među najjeftinijima u EU, mjereno prosječnim troškom sata rada, pokazuju podaci Eurostata, statističke agencije EU. Podaci se odnose na 2021., a prema njima su radnici u Hrvatskoj ne samo među najjeftinijima u EU, nego je i trošak rada rastao relativno sporo zadnjih godina u odnosu na slične države.
Prosječni trošak radnog sata je ukupni trošak rada podijeljen s brojem radnih sati. U to spadaju plaća, bonusi na plaću, druge kompenzacije za rad i doprinosi. Tu također spadaju troškovi osposobljavanja te obrazovanja radnika, uz troškove samog procesa zapošljavanja, poreza na rad te radne odjeće i obuće. Odbijaju se subvencije.
Unutar EU postoje velike razlike između država članica pa je razlika u trošku rada između države s najjeftinijim satom rada i države s najskupljim satom rada gotovo 40 eura, a prosječni trošak sata rada u najskupljoj članici EU je 6.7 puta veći nego u najsiromašnijoj. Najjeftinija cijena rada po satu u većini država je u građevinskom sektoru.
Trošak sata rada u Hrvatskoj sporo raste
Najskuplji sati rada su u Danskoj (46.9 eur/h), Luksemburgu (43 eur/h) i Belgiji (41.6 eur/h), a najjeftiniji u Bugarskoj (7 eur/h) i Rumunjskoj (8.5 eur/h). Hrvatska s troškom rada od 11.2 eura po satu spada među države s najjeftinijim radom u EU, a osim u Rumunjskoj i Bugarskoj jeftiniji je rad samo još u Mađarskoj (10.7 eur/h) i Latviji (11.1 eur/h).
Posebno je zanimljivo to što je trošak radnog sata u Hrvatskoj rastao samo za 17.89 posto u odnosu na 2012., što je među najmanjim rastom država koje su ispod prosjeka EU od 29.1 eura po satu. Među tim državama je rast bio manji samo u Španjolskoj (8.53 posto), Cipru (8.93 posto) i Grčkoj (9.55 posto). Za usporedbu, trošak rada u Rumunjskoj i Bugarskoj se u istom razdoblju udvostručio.
Zbog relativno sporog rasta troška sata rada, Hrvatsku su po tom pitanju od 2012. pretekle Litva (rast 91.53 posto), Poljska (rast 45.57 posto), Slovačka (rast 59.55 posto) i Estonija (rast 68.60 posto), u kojima je sat rada bio jeftiniji 2012.nego u Hrvatskoj, a 2021. skuplji.
Nisu krivi porezi, nego slab rast produktivnosti rada
Teško je dati jednoznačan odgovor oko toga zašto je trošak rada po satu u Hrvatskoj rastao toliko sporo. Prema dostupnim podacima, porezno opterećenje plaća u razdoblju od 2012. do 2021. nije značajno raslo.
Dapače, porezni klin tj. udio plaće koji uzima država, smanjio se s 34.7 posto 2013. na 34 posto 2021. kod radnika s malim plaćama (67 posto od prosječne plaće i manje). To je među manjim postocima među usporedivim državama, kao što su Rumunjska, Poljska, Latvija, Bugarska itd.
Po pitanju prosječnih plaća Hrvatska je usporediva sa sličnim državama, ali po pitanju visokih plaća odskače, tj. razmjerno više oporezuje radnike s visokim plaćama od usporedivih država.
Odgovor pak leži u produktivnosti rada u Hrvatskoj. Točnije, u produktivnosti Hrvatske ekonomije. Jednostavno, produktivnost rada u Hrvatskoj presporo raste pa sporo rastu i plaće. To ne znači da radnici u Hrvatskoj malo ili loše rade, nego da je gospodarstvo Hrvatske takvo da uloženi rad nije dovoljno produktivan.
Nipošto to ne znači da se u Hrvatskoj manje radi. Dominantno se baš u najbogatijim državama na svijetu vremenski najmanje radi, a siromašnijima najviše, ali je efikasnost rada u bogatim državama puno veća.
Hrvatska je jednostavno imala puno manji rast produktivnosti rada od Rumunjske, Litve, Latvije, Poljske, Slovačke i drugih usporedivih država. Imala je relativno bolju startnu poziciju, ali s vremenom plaće u njoj sporije rastu zbog sporijeg rasta produktivnosti. Upravo produktivnost određuje dugoročni rast plaća u nekom gospodarstvu.
Gospodarstvo Hrvatske je neproduktivno i slabo profitabilno
Produktivnost je usko vezana s profitabilnosti, a kompanije u Hrvatskoj ne mogu se pohvaliti da su jako profitabilne u prosjeku. Zbog toga one i ne mogu isplaćivati velike plaće pa makar svu dobit transferirale u rast plaća.
Prema podacima FINA-e za 2019., ostvareni ukupni prihod 131.701 poslovnog subjekata u Hrvatskoj (bez banaka i drugih financijskih institucija) iznosio je 789.6 milijardi kuna, a imali su 985.430 zaposlenih. To je prihod od 823.847 kuna po zaposlenome. Ukupna dobit svih kompanija u Hrvatskoj je iznosila neto 29.3 milijarde kuna, što je 29.733 kn po zaposlenome. To je puno manje od prosjeka EU. U razvijenijim državama se prihodi po zaposlenome broje u stotinama tisuća eura iako jako varira među različitim industrijama.
Ako se u Hrvatskoj želi ostvariti veći rast plaća, mora se ubrzati rast produktivnosti rada. Dugoročno upravo produktivnost rada određuje rast plaća, kao uostalom i rast gospodarstva. Rast BDP-a i rast produktivnosti po radniku usko koreliraju, ali i rast produktivnosti s padom broja radnih sati. Jednostavno, što je rad produktivniji, to je potrebno manje vremenski raditi da bi se dobila ista ili veća razina radnog učinka. Upravo zbog toga ljudi u bogatijim državama manje rade nego u siromašnima.
Da bi se postigla veća produktivnost, treba proizvoditi više roba i usluga, koje će biti vrjednije od dosadašnjih. To je moguće samo uz više investicija u znanje, tehnologiju, strojeve i robote te napuštanje starih, radno intenzivnih industrija. Hrvatska u istraživanje i razvoj (R&D) ulaže samo 1.3 posto BDP-a, što je daleko ispod prosjeka EU od 2.3 posto.
Ali za nisku razinu ulaganja u Hrvatskoj nije odgovorna samo država, jer je u svim državama na svijetu nositelj ulaganja u istraživanje i razvoj dominantno privatni sektor. Odgovoran je za 66% ulaganja u 2020., nakon čega slijede visoko obrazovanje s 22% ulaganja, javni sektor s 11% ulaganja i privatni neprofitni sektor s udjelom od 1% u ukupnim izdvajanjima za istraživanje i razvoj na razini EU. To znači da je privatni sektor u Hrvatskoj uglavnom relativno nezainteresiran za istraživanje i razvoj te posljedično gubi bitku u natjecanju s privatnim sektorom iz ostalih država članica EU.
Gospodarstvo Hrvatske treba biti hrabrije i više izvoziti
Nadalje, manje od 15 posto kompanija iz Hrvatske izvozi, što je neobično za malu ekonomiju. Upravo je izvoz put kojim kompanije probijaju ograničenja unutrašnjeg tržišta, što posebice vrijedi za mala i relativno nerazvijena gospodarstva poput hrvatskog. Ostvarivanjem prihoda na stranim, razvijenijim tržištima mogu dobiti veću cijenu za svoje proizvode i usluge te tako probiti granice profitabilnosti koje im postavlja unutrašnje tržište Hrvatske.
Podaci o izvozu po stanovniku pokazuju da su kompanije u Hrvatskoj daleko manje spremne na proboj na strana tržišta, jer je izvoz po stanovniku Hrvatske daleko manji od primjerice izvoza po stanovniku Slovenije, Slovačke, Češke, Češke i Estonije. Tako se hrvatsko gospodarstvo ponaša kao da nije dio EU a samim time ne iskorištava prednosti zajedničkog tržišta, što ozbiljno ograničava dugoročne stope rasta produktivnosti, a samim time i plaća.
Izvoznici su profitabilniji, isplaćuju veće plaće, prilagodljiviji su promjenama, bolje podnose makroekonomske šokove i općenito su efikasniji u poslovanju. Hrvatska kao malo gospodarstvo mora izvoziti da bi raslo, jer je unutrašnje tržište premalo da osigura dugoročni rast produktivnosti.
Treba se okrenuti prema industrijama koje zahtijevaju više kapitala, ljudskog ili materijalnog, te pustiti da radno intenzivne industrije koje i ne mogu imati visoke plaće odumru. Do sada je Hrvatska radila upravo suprotno tj. održavala na životu zastarjele industrije niske kapitalne opremljenosti i visoke radne intenzivnosti. .
Posebno je u tome bitan ljudski kapital, što znači ulaganje u znanje i stručnost. Osim toga, treba stvoriti meritokraciju, vladavinu sposobnih, a ne podobnih. Svaka funkcija i radno mjesto koje zauzme netko nedovoljno sposoban, ali podoban, dugoročno smanjuje gospodarski rast Hrvatske, rast produktivnosti u gospodarstvu i rast plaća.
