Za svoje prvo inozemno putovanje (drugo u 2022. godini, kada je bio na otvorenju zimskih Olimpijskih igara u Pekingu) otkad je započela ruska agresija na Ukrajinu ruski predsjednik Vladimir Putin odabrao je Tadžikistan, a poslije ide i u Turkmenistan na summit kaspijskih zemalja. Susrest će se u četiri oka s tamošnjim dugogodišnjim autoritarnim predsjednikom (od 1994. godine) Emomalijem Rahmonom.
Zašto je Putinu odjednom tako važna ta najsiromašnija i najmanje utjecajna srednjoazijska država? Jedan je od razloga što želi stvoriti dojam da zbog rata u Ukrajini nije u izolaciji, a i osjetio je da je zbog svoje opsjednutosti i zauzetosti Ukrajinom, gdje mu ipak ne ide sve po špagi, zanemario neke druge za Rusiju važne postsovjetske prostore te da mu u Centralnu Aziju, koju nakon raspada SSSR-a smatra svojim neprikosnovenim atarom, ulijeću Kina (Tadžikistan je dio kineske srednjoazijske inicijative C + C5), Turska (Tadžikistan je članica turkofonskih država), a u posljednje vrijeme sve više i SAD.
‘Gubi kontrolu’
Šef Instituta za Afganistan Andrej Serenko za Radio Slobodnu Europu kaže kako je Putinovo putovanje povezano s time što zbog Ukrajine “gubi kontrolu nad Centralnom Azijom” te da je svjestan kako tamo nema nekoga kao što mu je Lukašenko. Nakon nedavnog neugodnog razgovora s kazahstanskim predsjednikom Kasim-Žomartom Tokajevom, koji mu nije iskazao lojalnost i podršku za invaziju na Ukrajinu te je odbio biti “poligon za nadmudrivanje zapadnih sankcija”, a ruski su analitičari s užasom ocijenili da iza tog prkosnog istupa stoji Peking, Putin je odlučio reagirati i malo više vremena posvetiti državama iz svog interesnog kruga, kako ne bi doživio nova iznenađenja.
Svakako je zanimljivo da se Rahmon nije izjašnjavao o Ukrajini, ni pred Putinom koji je kazao da će ga “upoznati sa situacijom”. Dušanbe nije izravno dao podršku Rusiji za agresiju, ali je i ne osuđuje previše. Tadžikistan se nalazi na važnom regionalnom raskrižju i graniči s Afganistanom i Kinom, a tamo Rusi imaju svoju najveću inozemnu vojnu bazu te vojnike raspoređene uz afganistansku granicu. U Dušanbeu se boje talibanskog utjecaja, pogotovo jer su tamo još uvijek jaki radikalni islamski elementi (podsjetimo da je tamo nakon raspada SSSR-a bio građanski rat), pa smatraju da bi im Moskva tu mogla pomoći s obzirom na to da su Rusi sve bolji s talibanima, mada ih smatraju terorističkim pokretom. Putin je Rahmona došao umiriti u vezi s tim i “srediti probleme s talibanima”, kako piše moskovski Komersant.
Uznemireni Rusi
No, Rusi su se uznemirili jer je u kratkom vremenu kroz Dušanbe prošlo nekoliko američkih delegacija, a posebno ih je iznervirao boravak američkoga generala Michaela Kurille zvanog Gorila, zapovjednika Centralnog zapovjedništva američke vojske, koji je tamošnjoj vojsci predao neke američke rashodovane ratne helikoptere koje su povukli iz Kabula te ponudio ” sigurnosnu saradnju”, zajedničku borbu protiv terorizma i krijumčarenja droge (treba podsjetiti da je Tadžikistan jedna od glavnih zemalja za “traffic” opijuma iz Afganistana prema Rusiji i Evropi), i, navodno, dogovorio osnivanje uz pomoć SAD-a novog “pograničnog odreda” u Čaldovaru.
I Kina, tvrde ruski mediji, u Tadžikistanu na Vahanskoj prevlaci prema Afganistanu ima svoju “tajnu vojnu bazu”. Kako pišu neki prokremaljski mediji, “antiruska sorosevska agencija USAID” pojačala je svoju djelatnost i proširila svoju misiju u Tadžikistanu. Rusi su se naljutili jer je američkoga generala primio lično predsjednik Rahmon premda, kako su naglasili, “to nije njegov rang”, pa je Putin i zato požurio na sastanak tête-à-tête s tadžikistanskim despotom.
Prema nezavisnim tadžikistanskim izvorima, i Putin nudi Rahmonu “osiguravanje granice”, ali i zaštitu njegova režima, kao i njega lično. Naime, Putin, za razliku od SAD-a, neće se buniti ni praviti probleme Emomaliju da prenese vlast na svog sina Rustama, za što ovaj traži Putinovu pomoć i blagoslov. To nije upitno. Nedavno je i turkmenski predsjednik Gurbanguli Berdimuhamedov tako predao vlast svom sinu Serdaru. Osim toga, Putin je došao i nagovoriti Rahmona da pristupi ruskoj verziji EU – Eurazijskoj ekonomskoj uniji (EAES). Tadžikistan kao jedina zemlja članica ruskog “džepnog NATO-a”, vojnog bloka ODKB (organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti), nije članica tog proruskog ekonomskog saveza. U Moskvi smatraju da bi pristupanje Dušanbea EAES-u bio njihov veliki međunarodni politički uspjeh usred ukrajinskog rata.
Zaobilaženje sankcija
Drugi je cilj Putinova posjeta, nakon što ga je Kazahstan izigrao, da pokuša preko Tadžikistana barem donekle ublažiti i zaobići zapadnjačke sankcije, a smatra da bi oni mogli biti “dobar partner” u tome. Inače, Rusija ne graniči s Tadžikistanom, a treba napomenuti da debelo iznad polovine budžeta Tadžikistan namiruje doznakama svojih gastarbajtera iz Rusije, ali tu je došlo do većih problema jer se zbog rata i sankcija jedan dio radnika još ne može vratiti u Rusiju, a dio njih je dobio i otkaz, pa ih Rusi požuruju da se vrate u domovinu. Tako da se i pitanje tadžikistanskih gastarbajtera našlo na stolu u tom razgovoru. Naime, Rahmon ne zna šta bi s hiljadama tih radnika koji bi mu sjeli na vrat jer ih nema gdje zaposliti, a i nedostaje mu novca u blagajni. Inflacija mu divlja, a domaća valuta pada.
Inače, Tadžikistan, osim Afganistana, muku muči i s Gorno-Badahšanom, autonomnom pokrajinom na Pamiru koja ima separatističke ambicije, a česti su i oružani sukobi (uvijek ima mrtvih s obje strane) s Kirgistanom (posljednji je bio u maju 2021.) na granici u Ferganskoj dolini zbog vode, odnosno kontrole nad tamošnjim akumulacijskim jezerom Golovnim na rijeci Isfari.
Putin traži neko mjesto na međunarodnoj pozornici kako bi dokazao da nije u blokadi, pa makar preko Tadžikistana. No, kada se vrati kući, u posjet mu dolazi indonezijski predsjednik Joko Widodo, koji bi ga, piše Komersant, trebao pozvati na summit G20 na Baliju u novembru. Putin je taj poziv prihvatio, ali italijanski premijer Mario Draghi izjavio je pak kako mu je Widodo “garantirao da Putin neće doći na G20”, odnosno da bi jedino mogao biti prisutan “online”.
“Bit će zanimljivo čuti od indonezijskoga gosta što on stvarno misli” – zaključuje Komersant.
