Smatra se najvećim vladarem u historiji Otomanskog carstva. Narod ga je prozvao Sulejman „Zakonodavac“, a dobar dio zapadnog svijeta govorio je sa strahopoštovanjem o Sulejmanu „Veličanstvenom“.
Zakone koje je on donosio zvali su se „kanuni“.
Osmansko carstvo dostiglo je vrh svoje moći u doba njegovog vladanja.
Kada je stupio na prijesto sa svojih 26 godina, jedan savremenik je rekao da „Evropa nema šta da brine, jer je krvoločnog lava (sultana Selima) naslijedilo pitomo jagnje (Sulejman)“.
Pokazalo se kao pogrešna konstatacija, jer je Sulejman ne samo učvrstio carstvo, već je s brojnim vojnim pohodima koje je sam predvodio, proširio imperiju na tri kontinenta.
Govorio je četiri jezika: arapski, srpski, persijski i čagatajski, kao najstariji oblik turskog jezika. Takođe, bio je vješt filigran, volio je i pisao poeziju na turskom i persijskom jeziku, pod pseudonimom „Muhibi“, što u slobodnom prijevodu znači, ljubavnik ili blizak prijatelj.
Iza ovog vladara ostale su brojne sagrađene škole, bolnice, džamije i javna kupatila. Međutim, svakako najvelelepniji kompleks koji je naredio da se sagradi jeste vjerski kompleks sa džamijom pod nazivom -Sulejmanija-.
Četiri minareta označavala su mjesto četvrtog sultana u Istanbulu, a deset balkona, to što je bio deseti sultan po redu. Kupola je visoka 47 metara, a prečnik joj je 27 metara.
Ova džamija je i grobno mesto samog Sulejmana i njegove zakonite supruge Hurem sultanije, kao i samog arhitekte, Sinan paše.
Od ukupno osam sinova koje je imao i dvije kćeri, iako se toga plašio cijelog života, dvojici svojih sinova, Mustafi miljeniku turskog naroda i Bajazitu, oduzeo je živote. Zanimljivo je da je i jednom i drugom sinu oduzeo život, a da su lažno optuženi da kuju zavjeru protiv njega.
Smrt Mustafe je jako teško pala njegovom bratu po ocu, princu Džihangiru, za koga se tvrdi da je ubrzo potom umro od tuge za bratom. Nemoguće je govoriti o Sulejmanu a ne spomenuti njegovu ogromnu ljubav prema ukrajinki Aleksandri la Rosa, kojoj je on dao ime Hurem (u slobodnom prijevodu znači vesela, razdragana).
Kći pravoslavnog sveštenika, koju su Tatari prodali kao roblje, sa 14 godina je stigla na Sulejmanov dvor i postigla da postane zakonita supruga sultana i slobodna žena. Neki su je smatrali vješticom, a neki vrlo moćnom i opasnom ženom. Sulejmanu je rodila ukupno sedmoro djece.
Sulejman Veličanstveni je na samrti imao tri želje koje je njegov zapovjednik zapisivao dok je on govorio.Sulejman je tražio da njegov kovčeg nose najbolji doktori Osmanskog carstva tog doba.
Druga želja je bila da kad budu nosili njegov kovčeg, cijelim putem prosipaju zlatnike i drago kamenje.Također, sultan je želio da njegove ruke vire iz kovčega, kako bi bile vidljive svima.
Zapovjednik vojske bio je zatečen onim što je čuo.Zapitao je Sulejmana o razlogu takvih želja, na što mu je Veličanstveni odgovorio:
Neka najbolji doktori nose moj kovčeg, i neka svi uvide da su, čak, i najbolji doktori nemoćni pred licem smrti.Razbacajte moje zlato neka svi vide da bogatstvo stečeno na ovom svijetu, na ovom svijetu i ostaje.Neka svi vide moje ruke i spoznaju jednostavnu istinu: čak i vladar svijeta, sultan Sulejman Kanuni – odlazi iz ovog života praznih ruku!“
Preuzeto sa DuT.
