Među brojnim muslimanima vrlo često možemo čuti frazu “Allah sve prašta i milostiv je”, ako razmislimo o tome kada i za koje situacije se ona koristi, odmah postaje jasno kako se ona koristi u pogrešne svrhe.
Iako su to, u stvari, Božji atributi (sifati), postoje i drugi atributi koje treba priznati, kao što je Allah strog kada kažnjava. Allah je i Svemogući i Snažni. On je Gospodar lijepih pješčanih plaža s palmama i hladnim povjetrcem. On je također Stvoritelj uragana Katrina i cunamija koji uništavaju čitave gradove i katastrofa koje mogu unazaditi ekonomiju.
Rečeno da nam je Allah obećao da će Njegova milost zamijeniti Njegovu kaznu. Ipak, to ne znači da Njegova milost čini Njegovu kaznu zastarjelom. To su sve prave osobine Uzvišenog prema islamskim izvorima, i one moraju biti prepoznate kao takve.
Uprkos zastrašujućoj prirodi nekih Božjih atributa, muslimani se uče da imaju lijepo mišljenje o Bogu i imaju dobru predodžbu o Njemu. U dva Sahiha (Buhari i Muslim) zabilježeno je da je Poslanik, alejhi sselam: rekao
„Svevišnji Allah, je rekao: ‘Ja sam kod mišljenja mog roba o Meni…’
Da bi razumjeli posljedice ovog hadis kudsijja, ne treba gledati dalje od onoga što hadis kaže o čovjeku koji dolazi na Sudnji dan, i zbog njegovih grijeha je naređeno da bude u džehenemu.
Čovjek okreće leđa Bogu prije nego što ga odvedu. Bog pita čovjeka, iako ne treba, jer On zna: zašto si se okrenuo? Odgovor čovjeka je: Imao sam lijepo mišljenje o Tebi. Bog tada naređuje melecima da umjesto toga odvedu čovjeka u džennet. I ne samo to, već je potrebno i spomenuti ono što je Bog rekao o svojoj milosti. On je podjelio milost na 100 dijelova; jedan je dat ovom svijetu i to je ono što majka koristi prema svojoj deci, životinje prema njihovim mladima, i drugim ljudskim bićima jedni prema drugima, a preostalih 99 su rezervisani za onaj, vječni, svijet.
Razmišljanje o samoj Božjoj milosti je obavezno da čovek shvati koliko su njihove intelektualne sposobnosti ograničene, jer je to prilično zapanjujuća stvar.
Govoreći o Božjoj milosti na veoma kratak i površan način, treba priznati da Božja milost nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Allah Uzvišeni kaže u Kur'anu:
“Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.” sura Hadž, ajet 32.
Pojedinosti o tome koja su djela obožavanja ovdje se razlikuju između učenjaka; da li se to odnosi na djela u cjelini, ili samo na velike. Ipak, zaista zanimljiv komentar je napravio Imam Fakhr Ad'Deen Ar'Razi u svom kur'anskom komentaru Mafateeh Al Ghaib:
Onaj čije je srce prazno od prave pobožnosti i svjesnosti Boga neće biti ozbiljno u vršenju ibadeta. Ali istinski iskreno, čije srce je zahvaćeno pobožnošću i Božjom svejsnošću će uvećati pažnju u ibadetima, što je znak iskrenosti.
Možemo se moliti bilo gdje na ovoj zemlji dokle god nema nečistoća u njemu, i tako je islam lahkoća. Drugi primjer je pokajanje. U svojoj ranoj tradiciji, članovi Benu Israila mogli su se samo pokajati ubivši sebe:
“I kada je Musa rekao narodu svome: ‘O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i između vas prestupnike smrću kaznite. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv‘; Al Baqara 54
Slično je da nakon što je Musaov alejhi sselam narod uzeo tele kao božanstvo, za njihovo pokajanje trebalo je podijeliti ih na dvije grupe od strane Musaa, a.s., i da se noću uzmu njihovo oružje i ratuju jedni protiv drugih u dolini. Očevi su ubijali svoje sinove, a sinovi su ubijali svoje očeve. Nećaci su ubijali svoje amidže i braća ubijali jedni druge, a to je trajalo do zore. To je bilo njihovo pokajanje od tog grijeha!
Islam uzima drugačiji pogled na pokajanje od grijeha koje je prilično lahko izvesti. U islamu samo kažete estighfirullah (tražim oprost od Allaha) i zaklinjem se da se više neću vratiti na grijeh. A ako se ponovo vratite na grijeh, samo ponovo tražite oproštaj. Tako je vjera lahkoće.
Islam je lahkoća, ali to ne znači da radite šta god želite, kako god vam odgovara, onda kada saznate da nije baš ispravno učinjeno, samo dignete ruke i recite: Allah sve prašta i On je milostiv. Ovo je samo još jedan način na koji šejtan vara ljude.
Ako te ne može natjerati da izvršiš velike grijehe, okrenuće svoju pažnju na manje grijehe. Ako te ne može natjerati da izvršiš manje grijehe, okrenuće svoju pažnju na tvoja djela ibadeta i pokušat će ih umanjiti. I ovdje ego igra ulogu, jer ne želi da bude kontrolisan. Radije, želi da kontroliše.
Ako saznate da ste obavili namaz u pogrešno vrijeme, tj. prije nego što je njegovo vrijeme stvarno nastupilo, ili da ste uzeli abdest pogrešno, ne možete reći: Bog prašta i milosrdan je, ja imam čisto srce i namjeru i ako Bog da ovo je dobro. To ti šejtan šapće preko tvog ega. Istinski iskreni u traženju Božjeg zadovoljstva, ispravili bi ono što su propustili i ponovili cijelu molitvu s njenim pravilnim uvjetima.
Ovo nije previše strogo i teško. To je pokušaj da se to što radite uradite na način na koji Bog želi da to uradite, a ne na način na koji vi mislite ili mislite da biste to trebali učiniti. Zanimljivo je, na primjer, čak i nakon što je molitva ispravno završena, prva stvar koju musliman nakon što napusti svoju molitvu uradi je traženje oprosta zbog mogućih manjkavosti. Ako je to slučaj sa nekim ko obavlja namaz sa znanjem, koja je pozicija da to radi bez znanja, a ipak je dovoljno lud da bude lijen da nauči i neprestano ponavlja “Allah je milostiv, čak i onda kad mu se kaže kako da pogrešno ispravi?”
Ostaviću vas sa nečim što imam Gazali kaže o onima koji su zadovoljni i kažu Allah će oprostiti:
Čuvajte se govoreći da je Allah velikodušan, milosrdan i oprašta grijehe griješnika, jer je to istinita izjava koja se koristi u neistinitosti.
Ovo nije poziv da postanemo paranoični i opsesivno kompulzivni. To je upravo suprotno. To je poziv na napuštanje samozadovoljstva u vjeri. To je poziv da izgradimo Božiju veličinu u našim srcima i da Mu pružimo ono što je ljudski moguće u poštovanju i poštivanju, prenosi AKOS.
To je poziv na uzdizanje Njegovih znakova i povećanje naše pobožnosti i svijesti o Njemu kada je u pitanju naše robovanje.
To je poziv da se više preispitujemo i radimo na onome što dolazi nakon smrti.
