Kada sam u kolumni Oslobođenja prošle godine napisao tekst “Rušenje države na dan državnosti”, u kojem sam se osvrnuo na pokušaje detronizacije Bosne i Hercegovine od strane srpskog vođstva uz asistenciju HDZ-a i na mlaku reakciju međunarodne zajednice oličene u OHR-u, bilo je i skeptičnih prema mojoj prognozi da će dr. Valentin Inzko na odlasku nametnuti Zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. Novi hladan tuš za bh. javnost došao je 11. jula na godišnjicu Srebrenice kada se on samo obratio građanima BiH rekavši da ovdje postoje oni koji i dalje poriču istinu, oni koji insistiraju - uprkos provjerenim i dobro dokumentiranim činjenicama - da se genocid nije dogodio. On je naveo da njihovo poricanje krši temeljna načela pravde i sprečava cijelu zemlju da se oporavi od nanesenih rana i zaključuje da je negiranje genocida težak teret koji građani BiH ne bi trebali nositi.
SNAGA POLITIČKE LIČNOSTI
Kada sam pročitao Valentina Inzka, postao sam još više uvjeren da će narednih dana donijeti zakon o zabrani negiranja genocida i jer se to naprosto uklapalo u njegov politički stil i životni kredo koji sam upoznao još kao savjetnik predsjednika BiH r. Alije Izetbegovića. Nastavio sam da pratim njegovo djelovanje i kasnije. On je, uostalom, napisao predgovor za moju trilogiju “Alija izbliza”, zatim Inzko je kao ambasador Austrije u Sloveniji došao na promociju mojih knjiga u Celje i govorio o ulozi predsjednika Alije Izetbegovića u razvoju demokratske BiH. Kasnije, kada se našao među kandidatima za visokog predstavnika, ostao sam u kontaktu s njim dajući mu procjene iz BiH o njegovoj kandidaturi.
U danima odluke o visokom predstavniku u martu 2009. iz redakcije Saffa pitali su r. Nijaza Durakovića i mene šta mislimo o Valentinu Inzku. Obojica smo jasno kazali da on ima neuporedivo više nerava od prethodnog visokog predstavnika za rješavanje suptilnih bh. problema. Zalažući se da za visokog predstavnika dođe Inzko, naveo sam da “Bosnu i Hercegovinu treba voljeti da bi joj se moglo prići, da bi se ona mogla razumjeti, i pričati s njom, a Valentin Inzko to ima”. Kasnije, s vremena na vrijeme, nastavio sam da se viđam s njim i znao sam njegova razmišljanja o BiH. Za sve ove godine Inzko je apsolutno bio na strani pravde i istine, ali ovom prilikom želim razjasniti čitaocima njegove skromne mogućnosti u nametanju mjera koje su za razliku od njega mogli poduzimati raniji visoki predstavnici.
Vjerovao sam u snagu njegove političke ličnosti. Poznajući ga kao poštenog čovjeka, nisam mogao ni zamisliti da će ovaj Austrijanac otići iz BiH neobavljenog posla. Njegova možda najvažnija zadaća bila je donošenje antifašističkog Zakona o zabrani negiranja genocida, jer je ovo bilo temeljno slovo ukupne demokratije i evropskog poretka Bosne i Hercegovine. Ono se moralo uspostaviti, baš kako je uradila njegova Austrija, u kojoj je negiranje holokausta i drugih nacističkih zločina krivično djelo. Na potrebu donošenja takvog zakona kojim se tretira glorificiranje ratnih zločina i sprečava negiranje genocida ponovo je ukazao Inzko i tokom posljednjeg obraćanja javnosti 11. jula.
Njegovo dozivanje za pomoć čula je Evropa. Valentinu Inzku puhnuo je vjetar u leđa svom snagom nakon obraćanja visokog predstavnika za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost EU Josepa Borrella u Bruxellesu, koji je upozorio sve “igrače” u BiH da je genocid u Srebrenici međunarodno priznat i da on predstavlja jedan od najmračnijih događaja moderne evropske historije. “To je u kolektivnoj svijesti onih koji su u njemu učestvovali i onih koji ga nisu spriječili. I da budem jasan: pokušaji revizije historije, poricanje genocida, veličanje ratnih zločinaca, nemaju mjesta u Evropi. Oni se moraju zaustaviti i uvjeravam vas da se neće tolerirati.” Na ovo je ukazivao Valentin Inzko sve vrijeme, i to mnogo prije Borrella ili komesara za proširenje Olivera Varhelyija i brojnih drugih diplomata koji su se prodefilirali kroz Bosnu i Hercegovinu.
