Svi ste čuli priču o Oskaru Šindleru, čovjeku koji je iz pakla nacističkih logora izvukao i spasao više od 1.000 poljskih Jevreja. Bez sumnje jedan od najvećih humanitarnih podviga u Drugom svjetskom ratu.
Najveći čin individualne ljudskosti u pisanoj istoriji čovječanstva.
Ali tu pored nas, uz nas i u nama, a opet zaboravljena, postoji jedna priča veća od Šindlerove. Postoji jedna osoba važnija od velikog Oskara Šindlera.
To je još uvijek nedovoljno poznata priča o Dijani Budisavljević, bukvalno najvećem heroju Drugog svjetskog rata, koju smo svi sramno zaboravili ili je nikada nismo ni čuli.
Monstruozna kapa sistema logora
A Dijana Budisavljević je žena, koja se poduhvatila nečeg nezamislivog. I uspjela. Iz pakla jasenovačkih logora smrt izbavila je najmanje 7.500 djece. Popisala je 12.500 mališana, od kojih mnoge nije uspjela spasiti.
Kako god, ovo je, pazite sad, ne samo najveći i najhumaniji individualni čin u Drugom svjetskom ratu, nego i najveća lična ljudskost u pisanoj istoriji čovječanstva. Pa onda djeluje još nevjerovatnije, da ne znamo gotovo ništa o Dijani, koja je spasila najmanje sedam puta više ljudi od Oskara Šindlera. Eto, to smo mi. Takvi kakvi jesmo.
Ko je zapravo Dijana Budisavljević? Dijana, djevojačko prezime Obexer, rođena je u imućnoj trgovačkoj familiji u Insbruku, mondenskom zimovalištu u Austriji 1891. Mogla je doslovno da bude gdje poželi na planeti zemlji. Ali, udala se za Julija Budisavljevića, Srbina koji je živio u Zagrebu, liječnika i jednog od utemeljivača domaće hirurgije.
Sa mužem dočekuje Drugi svjetski rat u Zagrebu. Do nje odmah dolaze priče o stravičnoj fabrici smrti - kompleksu logora Jasenovac i stara Gradiška, koji su nešto najužasnije u istoriji. Pazite, samo u par dana, nakon kozaračke epopeje čak 68 hiljada žena i djece je dovedeno u Jasenovac. I tu počinje aplikacija ustaškog plana.
Trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu raseliti. U to ime i pod tom monstruoznom kapom sistema logora, osnivaju se podlogori za djecu. Djeca se izgladnjavaju, umiru od tifusa, dizenterije, difterije, a ona koja prežive, bivaju po nacističkom scenariju ubijena ciklonom B.
Akcija DB
I tu stupa na scenu Dijana Budisavljević, sa svojom Akcijom DB. Prvo ide od vrata do vrata ustaških predvodnika, Pavelića, Artukovića, do Stepinca Alojzija i traži dozvolu da izvuče djecu. Fabrika smrti radi, ali dozvole nema.
Dijana koristi svoj uticaj u Austriji i preko Nijemaca nabavlja dozvolu da evakuiše određen broj djece iz pakla Jasenovca. Ustaše su nezadovoljne, Maks Luburić prijeti da će je zadržati u logoru, ali Dijana sa svojim timom ne odustaje.
U Jasenovcu zatiče dječje poluraspadnute leševe, na hiljade njih, zatiče djecu toliko gladnu da sa mrtvih vršnjaka otkidaju komade kože i jedu je, zatiče grobare koji kopaju masovne grobnice samo za djecu. Zatiče logor u kome je metak luksuz, pa se ljudi ubijaju noževima, čekićima, kamama ili se živi zakopavaju...
Brzo pravi popis djece, da bi ih kasnije biološke porodice mogle usvojiti. Pravi prvu katalogizaciju u kojoj stoji pol, ime i prezime djeteta, ime roditelja i selo iz kojeg je dijete. Svako dijete uvodi u evidenciju spasa, evidenciju života. Njih 12.500. Zastrašujuća brojka.
Kartone Dijana i njeni ljudi stavljaju oko vrata svakog djetešceta, ne bi li se kasnije vratilo biološkoj familiji. Ali, zaboravljaju jednu stvar. Djeca su toliko gladna, da prilikom transporta iz Jasenovca doslovno jedu kartone. I opet, Dijana u prvom konvoju života pravi bakarne pločice.
Djecu raspoređuje po Zagrebu u nekoliko ustanova ili u udomiteljskim porodicama. Ostatak djece se šalje u Sisak u prihvatni centar. I dan-danas se pretpostavlja da Zagrebom hoda 2.000 starijih ljudi kojima je Dijana omogućila novi život spasivši ih u djetinjstvu. To su Dijanina djeca.
Osveta ustaša i nervni slom
Ali Sisak je druga priča. Ustaše djecu pretvaraju u roblje ili ih prepuštaju difteriji, tifusu i dijareiji da ih dokrajči. Dijana shvata svu prevaru ustaškog režima, dobija nervni slom, ali i u takvom stanju nastavlja raditi. Vadi djecu iz sisačkog logora i daje ih na usvajanje. Onako usput i ona je obolila od tifusa, no to joj nije smetalo da nastavi sa svojim podvigom.
Još za vrijeme rata spaja ljude koji su u njemačkim logorima sa njihovom djecom koja su spasena na teritoriji grada Zagreba. Odrađuje posao u porobljenoj Evropi, koji su tek nakon deset godina radili svi ostali. I upravo je tu njena kartoteka od ključnog značaja. Ona pomaže da djeca znaju i saznaju iz kog su područja i ko su im prave, biološke porodice.
Pa se tako, konvoj za konvojem u Akciji DB pod patronatom Dijane Budisavljević izvlači iz pakla Jasenovca.
Na osnovu svega, na osnovu svih dokaza, možemo reći da je uspjela popisati između 12.000 i 15.000 djece, a spasiti najmanje 7.500, što je, ponavljam, najhumaniji podvig u pisanoj istoriji čovječanstva.
Komunistički grijeh
A onda zaborav. Komunisti su se gadno ogriješili o Dijanu Budisavljević. Pojedinci su, želeći prigrliti „slavu za sebe“, Dijanu doslovno gurnuli u anonimnost, ali to je tek djelić užasa.
Većinu kartoteke koju je vodila Dijana Budisavljević su joj oduzeli, a kroz silne nedovršene prepiske, površne naknadne bilješke, kartoteka je de fakto uništena i time je zapravo prekinuta svaka mogućnost povezivanja porodica sa djecom nakon Drugog svjetskog rata.
Dijana je dio arhiva odnijela sa sobom u rodni Insbruk, gdje je i umrla daleko od svijeta 1978. godine. Kao da nije ni postojala. Tako se istorijska nauka odnosila prema heroini Drugog svjetskog rata, koja bi valjda u svakoj drugoj državi bila nacionalni heroj broj 1.
Nema mjesta za Dijanu u zemlji gdje su zločinci heroji
I taj zaborav, to okretanje leđa od Dijane Budisavljević se nastavlja, evo sve do današnjih dana.
Pogledajte apsurda, u entitetu Republika Srpska svima su puna usta genocida nad Srbima u Jasenovcu, dok se jedna ulica zove po kvislingu Urošu Drenoviću. Pa, čitav jedan studentski dom je „zaslužio“ ime ratnog zločinca Radovana Karadžića.
U državi nam od Hercegovine do Krajine, od Posavine do Romanije sve vrvi od „slave i herojstva“ zločinaca, ubica, lopova i tajkuna. Od mrake svakovrsne. Polusvijet nam je uzor.
I zato u takvom svijetu Dijana Budisavljević nema niti ulice, ni glasa ni zapisa. Zato u Beču jedan park nosi ime Dijane Budisavljević, a mi nismo u stanju ni haustor nazvati po njoj. Zato u svijetu film o Oskaru Šindleru bere filmske nagrade, a Dijana Budisavljević, jedino biće kome su se molili ljudi pod zvijerima u Jasenovcu, ostaje nepoznata.
Istrajno i dosljedno kakvi smo svi mi u našem neznanju. A da znamo koliko ne znamo, odavno bi imali Nobelovku za mir, odavno bi se škole namjesto fašista po Dijani zvale. Pa bi ljudi umjesto beatifikacije Stepinca koji je dvije godine odbijao Dijanine molbe za spas hiljada djece iz Jasenovca, slavili Budisavljevićku.
Ima li svjetla na kraju tunela zaborava?
Da ipak ima svjetla na kraju tunela, koliko god ono slabo sijalo, svjedoči i knjiga austrijskog istoričara Vilhelma Kuesa „Dijanina priča“.
Jer je valjda našim povjesničarima u ovih sedam-osam decenija bilo ispod časti da se bave najvećim herojem Drugog svjetskog rata.
Prije par dana srbijanski RTS je objavio sjajan dokumentarac o Dijani Budisavljević - Dijanina deca.
Hoće li naša djeca učiti o Dijani Budisavljević, hoće li se igrati na trgovima koji nose njeno ime, hoće li pohađati škole na kojima piše Dijana? Do nas je.
Ali kakvi smo, stvarno je nismo dostojni.
