Kreće se uz pomoć invalidskih kolica, ali je pokazao da za njega nijedna prepreka nije nepremostiva. Ovaj hrabri dječak dobio je nagradu za najboljeg učenika generacije u Zavodu za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju u Tuzli.
Voli matematiku
Meris je prilikom rođenja ostao bez kisika i nakon sedam mjeseci ustanovljeno je da boluje od cerebralne paralize. Njegov brat blizanac Merim je zdrav i danas pohađa Saobraćajnu školu u Tuzli.
Ljekari su bili skeptični i smatrali su da će Merisov oporavak biti težak, ali danas on uz pomoć terapeuta pravi i korake. Njegova majka Almira kaže da u početku Meris nije mogao samostalno sjediti, niti držati glavu, ali uz svakodnevne vježbe i veliku pomoć terapeuta dobro napreduje.
Sa sedam godina Meris je krenuo u redovnu školu sa svojim bratom. Nakon petog razreda trebao je nastaviti školovanje u Šerićima u područnoj školi, ali nailazi na prepreke. U školi nije imao asistenta u nastavi, pa je Almira odlučila upisati sina u Zavod, nadajući se da će tu dobiti svu potrebnu njegu.
I nije pogriješila. Meris uživa u školi, sretan je što stalno stječe nova znanja i druži se sa svojim drugarima.
- Najdraži predmet mi je matematika. U slobodno vrijeme volim igrati igrice s bratom i slušati muziku. Diploma za učenika generacije mi mnogo znači, uokvirio sam je i našao joj posebno mjesto - govori nam Meris.
Almira kaže da su u Zavodu naišli na predivne ljude koji su Merisa veoma lijepo prihvatili i ima samo riječi hvale za nastavnike i terapeute. Meris je posebno zahvalan svom terapeutu Adi, koji redovno radi vježbe s njim.
Vedar i nasmijan
Nastavnik Bekir Saletović kaže da Meris plijeni pojavom, da je vedar, nasmijan i da unosi radost u prostorije.
- Veoma je dobar u komunikaciji, motiviran za učenje i spreman pomoći drugima. Uživa u likovnoj sekciji i daje maksimum, lijepo se likovno izražava - kazao je Saletović.
Još jedan veliki udarac za Merisa bila je i iznenadna smrt njegovog oca Mehmeda, za kojeg je bio veoma vezan. Ali Meris, uprkos svemu, ne odustaje, bori se uz pomoć svoje majke, koja je cijeli život posvetila njemu.
Putuju 11 kilometara
Iako svaki dan putuju 11 kilometara iz Priluka do škole u Tuzli, Almira kaže da umor nestaje kada vidi osmijeh na licu sina. Ističe da poslije smrti Merisovog oca ne bi imala snage nastaviti da nije imala podršku svoje braće koji su dovozili njenog sina u školu kada ona nije mogla.
Pamtit će zauvijek dan kada je Meris dobio priznanje za učenika generacije.
- Dobili smo veliku podršku nastavnika, roditelja i uopće se nije primjećivala razlika da je Meris drugačiji od ostalih učenika. To nam je motivacija da se i dalje borimo - kaže nam Almira.
