Danas, trideset i nešto godina nakon krvavog raspada bivše SFRJ, teško je sagledati fenomen postojanja jedne zemlje koja je objedinjavala toliko različitosti na jednom mjestu ili kako objasniti bratstvo i jedinstvo kovano u toku borbi sa nacistima i domaćim izdajnicima.
Bila je to zemlja specifična za vrijeme i mjesto na kom je nastala, na tom brdovitom Balkanu, gdje se uvijek obnavljaju sukobi za nešto iz prošlih stoljeća, gdje nacionalizam nastaje kao platforma političkog i svakog drugog djelovanja i uvijek se pojavi kada najmanje treba.
Bila je to zemlja nastala na idealima bolje sutrašnjice, na idealima radničke klase i proletarijata, zemlja koja je u svom nastojanju da se što brže izgradi i razvije, često donosila pogrešne odluke koje su se prelamale preko leđa običnih ljudi, odluke ne shvatljive za vrijeme kada su se trebale realizirati.
Ipak, bila je to zemlja običnih ljudi, radnih ljudi koji su se radovali malim stvarima i koji se sa sjetom danas sjećaju te velike zemlje. Najbolji dokaz tome su veliki broj grupa na društvenim mrežama koje promoviraju to neko bivše zajedništvo. Godišnjice velikih ofanziva okupe veliki broj ljudi iz svih bivših republika, od Igmanskog marša do Sutjeske, od Kozare do Neretve, od Užica do Bihaćke Republike, od AVNOJ-a do ZAVNOBIH-a.
Bila je to velika zemlja, a iz perspektive današnje razjedinjenosti i nacionalizma i novog rata na Europskom tlu, izgleda još veća.
Kako krenuti naprijed ostavljajući iza sebe krvave tragove ratnih strahota je pitanje na koje naše generacije neće moći dati odgovor, to će biti zadatak nekog budućeg naraštaja.
