- Ljepota sarajevskog snijega i snježna idila poklonili su nam i Zimsku olimpijadu. Taj nekadašnji zimski san Sarajeva najviše je radovao djecu, pa su se niz strme mahale djeca sankala, ali ne samo na sankama, zapisano je i upamćeno od starih generacija da su se spuštali i na tepsijama - počinje svoju priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada, a prenosi Avaz.
Strme mahale
Koliko je plazanje po snijegu po našim strmim mahalama bilo tradicionalno najbolje nam govori podatak da su poslije Drugog svjetskog rata u doba socijalističke Jugoslavije vlasti stavljale i mreže da ne bi slučajno ko nastradao zbog saobraćaja. Naravno, mreže nisu bile potrebne u staro doba kad saobraćaja nije ni bilo i jedini problem u tom starom vaktu, a i kasnije, bio je kako će stanovnici po potrebi silaziti u grad.
- Upravo su zato duge bosanske strehe i kuće s doksatima bili idealna pomoć da stanovnici lakše siđu u grad i vrate se nazad. U danima kada poledi po starim kaldrmama uz duvarove bosanskih kuća Sarajlije su lug iz peći posipale po kraju ulice, ali nikad po sredini, da ne bi umanjili djeci i omladini radost sankanja – pojašnjava Garibija.
Stariji svijet se posebno čuvao i sačuvana je tradicija skoro donedavno da se na obuću navuku posebne debele čarape koje su omogućavale da se ne kliže, a koje bi se na ravnom skidale. Naši preci su se znali čuvati i nije bilo bespotrebnih silazaka u zimskom vaktu, a teški padovi s lomovima bili su vrlo rijetki.
Čišćenja glavnih ulica išla su spontano od stanovnika mahala i ulica, pa i najveći snjegovi kad bi pali, nisu pravili tolike probleme. U doba porasta automobilskog saobraćaja s malo grtalica i sa više entuzijazma Sarajevo je bilo prohodno. Srednja generacija dobro pamti one čistače koji su čistili grad u periodu bez snijega i posipali zimi. Na pojedinim deponijama i mjestima našega grada istresao bi se poseban pijesak bez soli, a tadašnji komunalci toplo obučeni bi sa sobom vukli sanke natovarene pijeskom i lopatama posipali da bi se stanovnici, ali i saobraćaj, lakše kretali.
- U rani sabah, skoro neprimijetno, obavljali su ove zadatke i tako promrzli vraćali se svojim kućama. Koliko su vlasti vodile računa o stanovništvu, najbolji pokazatelj je da su u najtežim i najoštrijim zimskim danima, kako Sarajlije kažu u zemherijama, u posebnim bunarima ili posebnim posudama ložili vatre da bi se prolaznici ogrijali. Posebno je to bilo u jutarnjim satima kada su stotine hiljada radnika morale u svoja preduzeća i to sve po jutarnjem mraku jer radno vrijeme je većinom bilo već od šest sati ujutro – navodi Garibija.
Vruće kifle
U taj vakat pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća autobuske i tramvajske stanice su rano ujutro bile toliko žive, kao da je neki praznik. Tada su najbolje zarađivali pekari na vrućim kiflama koje su radnici rado jeli prije dolaska u svoju firmu. Rijetkost je tada bila da tramvaji i autobusi ne rade zbog neprohodnosti.
Sistem se o svemu brinuo, pa nije nimalo čudo što se srednja i stara generacija zapita kako je to sve funkcioniralo prije, čak i bez tolike tehnike.
Roditelje spuštali na sankama
- Često se dešavalo da su djeca svoje roditelje sankama spuštali u ravnicu Sarajeva kako ne bi zakasnili na posao. Našim roditeljima snijeg nije bio problem, on je bio samo zabava i radost za djecu, bez bojazni od većih prehlada ili bolesti. Pravilo svih roditelja je bilo što su djeca više na zimi, ona će biti snažnija i zdravija. Taj vakat je iza nas, ostala su sjećanja srednjih generacija na te snježne padavine i radost koju su nosile – ističe Garibija.
