Za Radiosarajevo.ba legendanrni splitski novinar, rođeni Sarajlija, autor znamenite kolumne „Bilježnica Robija K“. govori o nacionalizmu, politici Hrvatske prema BiH, jačanju fašističkih tendencija, zveckanju oružjem, te o prilikama u našoj zemlji, na Balkanu, i o novinarstvu...
Radiosarajevo.ba: U kolumni „Biti ili ubiti“ dokazali ste da je deklaracija tzv. HNS zapravo falsifikat. Sadržaj je, znakovito, prepisan iz Deklaracije o Domovinskom ratu Sabora RH. Taj dokument je izazvao dosta reakcija. Kako vi gledate na politiku koju vode Dragan Čović i njegov HDZ?
VIKTOR IVANČIĆ: Oni samo dosljedno provode staru nacionalisitčku politiku. Sa tom deklaracijom su, po mojem mišljenju, čak izveli samoprokazujući postupak, da su praktički u tom spornom djelu deklaracije gotovo u cijelosti prepisali Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je prije skoro dvadeset godina usvojena u Hrvatskom saboru.
Ona je sama po sebi neka konstitutivna laž, laž u koju svi manje-više vjeruju, jer je Deklaracija usvojena jednoglasno. Već sam taj postupak je, zaista, samoprokazujući. Jer ti na neki način nastojiš odbaciti optužbu da je osovina Mostar-Zagreb djelovala u vrijeme rata, time da preuzimaš dokument i potvrđuješ tu osovinu Zagreb-Mostar, koja funkcionira i danas! Između ostalog, to je, moram reći, imbecilno.
Međutim, tu se, po meni, radi o dubljoj relaciji, dubljem odnosu koji nacionaizam kopa, to je da se naprosto obezvrijede te kategorije istine i laži. I onda se formiraju neke cinične zajednice. Ti dokumenti se konzumiraju u nekakvoj liturgijskoj formi, kao kolektivne motive. Svi znaju da je njihov sadržaj neka fikcija, obmana ili opsjana, ali su svi obavezni u njega slijepo vjerovati. Tako da, naprosto, drži se figa ispod stola, ali to se nastoji činiti kolektivno.
Radiosarajevo.ba: Kako komentirate politiku Zagreba prema BiH danas? U zadnjih dvije godine imamo ponovo inteziviran negativan pristup prema ovoj zemlji. Stiče se utisak da su vodstvo Hrvatske, ili Hrvatska, zarobljenici Tuđmanovih „bespuća povijesti“. Šta je krajnji cilj prema BiH?
VIKTOR IVANČIĆ: Ja mislim da ta politika nikada nije bila napuštena. To je moje mišljenje. Dolazilo je do većeg ili manjeg intenziteta suglasnosti s politikom koju je zadao Tuđman na početku devedesetih, ali matrica nikada nije bila napuštena. Ona nije bila napuštena čak ni u doba soacijaldemokratske vlasti koja je bila samo neka umivenija varijanta te politike. Naposlijetku ta Deklaracija o Domovinskom ratu, o kojoj govorimo, a gdje se izrijekom kaže da Hrvatska u ratu nije bila agresor, u BiH je usvojena za vrijeme SDP-ove vlasti!
Nju su vjerovatno i sročili SDP-ovi eksperti. Prema tome, ona je (politika, op.a.) danas naprosto ista kao i u početku devedesetih. Ona je ponovo, da tako kažem, intezivirana.
Tako da tu vidim jedan kontinuitet jedne generalne političke averzije prema BiH kao nekakvoj zajedinici, nekakvoj samostalnoj državnoj tvorevini. Ono što je meni najupečatljivije u toj nacionaističkoj paradigmi je da mi se čini da je on na neki način autodestruktivan, odnosno da je taj nacionalizam hrvatski, o kojem sada govorimo, najviše štete u konačnici nanosi vlastitoj naciji.
On pila granu naciji na kojoj njegova voljena nacija sjedi. Nije mu nikakav problem da, zapravo, nanese štetu onima na koje se proizvoljno zaklinje.
Radiosarajevo.ba: Po Vama, realacije Dodik-Čović u BiH, pa Čović Vučić..., šta nam to govori? Vučić onda potiče bh. Hrvate da ne čine greške poput njih na Kosovu. Koliko je Vama to nevjerovatno i zabinjavajuće nakon svega što smo vidjeli devedesetih. Ti nacionalizmi, izgleda, generalno ponovo zveckaju oružjem.
VIKTOR IVANČIĆ: Naprosto se radi o tome da sa takvo vrstom agresivnog nacionalizma, političke snage u ovom regionu se nisu nikada energično obračunale, nisu uklonile tu matricu, već su nastavile po tome.
Postoji ta iluzija liberalnog uma da će moći proizvesti neku baršunastu varijantu nacionalizma, neku finu građansku, uljuđenu varijantu nacionailzma. Ali, matrica nije nikada dovedena u pitanje, i to je ono što danas daje posljedice.
Ove tendencije danas su u osnovi fašistoidne znate, na svim stranama. A to je neka vrsta odbijanja mogućnosti demobilizacije.
Ta stalna reprodukcija tog ratnog stanja ili posljeratnog stanja je već toliko zamorna, i to na svim stranama.
Jer, politika Bakira Izetbegovića je, također, nacionalistička. Tako tu nema kruha dok se s tim ne uđe u odlučan, potpuno radikalan konflikt, a ne pokušavati ponuditi neku uljuđeniju varijantu istog tog nacionailstičkog besmisla.
Radiosarajevo.ba: Ti nacionalnizmi, paradoksasalno, koliko god su štetni, istovremeno jedni druge hrane....
VIKTOR IVANČIĆ: Naravno, mislim, Bakir hrani Dragana, Dragan hrani Milorada...U međuvremenu sklapaju neka privremena savezništva koja se sutra mogu raskinuti jednako krvavo, kao što su i sklopljenja.
Radiosarajevo.ba: Može se primijetiti jedna vrsta jačanja desnih, nacionalističkih tendencija u Hrvatskoj. Paradoksalno, to se dešava nakon ulaska RH u EU. Vidimo ovih dana kako predsjednica Hrvatske, recimo, drži predavanje kod biskupa Košića koji ljubi ruke Dariju Kordiću, presuđenom za zločine u Ahmićima!?
VIKTOR IVANČIĆ: Hrvatska se vratila na te užase intenzivnije od kad je ušla u Europsku uniju! Više nema onog biča koji ju je tjerao da se pripitomi dok ne uđe u klub.
Kad je ušla u klub, ona postaje ono što želi biti. Ima veću autonomiju nego dok nije pristupila EU. Ono što treba znati kod hrvatske koketerije sa fašizmom, sa ustaštvom, sa NDH, da po mom mišljenju ona u trenutku kada je inaugurirana početkom devedesetih, ona nija bila neke sentimentalno-romantične naravi, nije se radilo o nekoj sladunjavoj ustašo-nostalgiji, već je to bio ozbiljan državni projekat.
Koji je, ako hoćete, započeo onom Tuđmanovom čuvenom rečenicom „da je NDH, između ostalog, bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“. Mi smo stvarno početkom devedesetih uništili tri tisuće antifašističkih spomenika. Stvarno je u prvom sazivu Sabora sjedio čovjek koji je bio član Vlade NDH itd. Sad to dolazi na naplatu, znate. Naprosto se ta stvar reproducira.
Pri tom ja nisam sigurna da naizgled taj sukob, recimo, unutar HDZ-a između, tobože, radikalne desnice i vladaućeg tobožnjeg političkog desnog centra nije, zapravo, provizoran.
Jer što rade Plenkovićevi „umjerenjaci“. Oni maknu ploču „Za dom spremni“ iz Jasenovca, a postave je nekoliko kilometare dalje uz partizansku grobnicu! Dakle, nema temeljitog, radikalnog obračuna s tim, i to onda Hrvatsku cijelo vrijeme prati.
Radiosarajevo.ba: Prilike u BiH su ozbiljno zaoštrene. Kuda, sve to, po Vama, ide? Dešavanja koja vidimo su veoma zabrinjavajuća.
VIKTOR IVANČIĆ: Ja nisam dobar prognozer. Ne poznajem jako dobro prilike u BiH, ne poznajem njene detalje. Ali, evidentno je da nacionalističke politike, pogotovo u zemlji poput BiH, koja je multietnička, multikulturalna, će stalno proizvoditi nestabilnost.
I, naravno, da se one mogu radikalizirati 100 puta u neku novu katastrofu. Nacionalizam može postići stabilnost kada etnički očisti svoj teritorij. Onda on može biti stabilan. Bit će oduran, naravno, ali može postići neku stabilnost. U mješovitim prostorima on ne samo da nije u stanju postići stabilnost, nego njegova permanentna destabilizacija jeste njegova svrha, njegov cilj. To je veliki problem i to jeste suicidalno. To je ono što Badju (Alen, francuski filozof) kaže: „To je nagon prema smrti izražen identitetskim jezikom“.
Ako ćete vi inzistirati na tom etnocentričnom pogledu na stvari, tu neće biti sreće ni za državu kao nekakvu organizaciju.
Radiosarajevo.ba: Nedavno smo imali priliku na „Federalnoj televiziji“ gledati dokumentarni serijal o „Feral Tribune“. Opet smo u „gandim vremenima“. Koliko u cijeloj ovoj drami nedostaju mediji poput „Ferala“ i koliko je to zabrinjavajuće? Istina, mi i danas imamo hrabre novinare i medije, ali ih je malo i gurnuti su na margine, njihov utjecaj se na razne načine sputava.
VIKTOR IVANČIĆ: Novinarstvo se generalno dosta strukturalno promijenilo. Čak kao profesija, ako govorimo o medijima. Oo je u nekom generalnom vidu manje –više postalo servisana djelatnost, servisna djelatnost vladajućih centara političke i ekonomske moći.
Kao nekakav kritički potencijal će se vjerovatno, ako se nastavi ovim putem, seliti izvan novnarstva. Unutar novinarstva će dolaziti do nekih rubnih, marginanih točaka, punktova otpora.
Ja mislim da generalno da za profesionalno, objektivno novinarstvo neće bti drugog spasa, jer, ono ne može opstati na tržištu jer živi od oglasa, a to te uvodi u cijeli lanac lojalnosti. Može biti spas jedino neko doslovno tretiranje profesionalnog novinarstva kao javnog dobra. Znači da ono bude tretirano na način kao što se tretira voda, struja itd.
Zbog toga jer svako ima pravo na objektivnu informaciju. Međutim, da biste to postigli morate imati minimalno pristojnu državu. To znači, država koja će javni novac usmjeravati prema medijima koji će biti kritični prema vlasti. Problem je s nama što imamo maksimalno nepristonje države, a to znači da će javni novac usmjeravati prema medijima koji će veličati i glorificirati vlast. Tako daje to taj nesporazum na ovim prostorima koji se neće moći brzo razriješiti.
Radiosarajevo.ba: Imajući u vidu da Sarajevo dobar dio godine nema ni vode, stvar je prilično jasna.
VIKTOR IVANČIĆ: (Smijeh)
