Ljudi su najveće bogatstvo nekog mjesta, a najbolji među njima jesu oni, kako to potvrđuje i hadis Poslanika, a. s, “koji su najkorisniji ljudima”.
Takav čovjek bio je Safet Bajrić, borac i starješina 505. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, te vrijedni društveni radnik i aktivista. Safet Bajrić je preživio rat, ali njegov poslijeratni angažman na unapređenju lokalne zajednice kroz politički, sportski, humanitarni i infrastrukturni rad zasigurno je uzimao danak u njegovu zdravlju, pa je iznenada preselio u 40. godini života. Ogromnim vojnim doprinosom u odbrani Bosne i Hercegovine, te društveno-političkim zalaganjem u njenoj poslijeratnoj izgradnji Safet nas je zadužio da ga kao dragocjeni kamenčić ugradimo u mozaik sjećanja na sve poginule ili preminule pripadnike Armije Republike BiH.
Safet Bajrić (sin Hasana i Raseme) rođen je 1968. godine u Lubardi kod Bužima. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a Srednju elektrotehničku u Bosanskoj Krupi 1986. godine. Vojnu mornaricu u sklopu JNA odslužio je u Puli i Splitu 1987. godine. Od početka do kraja rata bio je pripadnik 105/505. brigade ARBiH kao borac, komandir odjeljenja, voda i čete u Jurišnom bataljonu. Izvjesno vrijeme bio je i u Vojnoj policiji, a duže od godinu u Četi za specijalne namjene “Hamza”.
Od 14. decembra 1995. pa sve do demobilizacije 1996. godine obnašao je dužnost referenta za obavještajne poslove. U poslijeratnom periodu ostvario je značajan društveno-politički angažman kroz Općinsko vijeće te SDA Bužim. Umro je 29. septembra 2008. godine. Sa suprugom Safijom imao je petero djece, sinove Amera i Omera, te kćerke Dalilu, Amilu i Aminu.
SAJO JE BIO LJUDSKA VELIČINA
Pomoćnik komandanta za bezbjednost 505. bužimske brigade 5. korpusa ARBIH Zijad Nanić nosi lijepe uspomene na Safeta Bajrića, s kojim se više puta susretao još prije rata, na turnirima u malom fudbalu. Iz tog vremena ga pamti kao dobrog i žestokog fudbalera, koji ne dopušta da baš lahko izgubi. “Početkom rata Safet je bio u lubardskom vodu, gdje je ubrzo postao i komandir. Naredne godine, nedugo nakon 'Munje '93', prešao je u 'Hamze', a potom s jednom ekipom nestašnijih momaka odlazi u Vojnu policiju. Tu su s njim bili Omerica Ćatin, Riba Durić, Merso Osmin, Neno Burzić i još neki. Sve njih pratio je glas da imaju veliku 'petlju', da se smiju 'pobiti' i da nema toga koga oni ne bi smjeli privesti. Ubrzo nakon toga Sajo se vratio u 'Hamze', pa u Jurišni bataljon, a na kraju je vodio i četu u 4. bataljonu. U međuvremenu je završio kurs za komandira čete”, priča Zijad Nanić, naglašavajući da se Safet posebno istakao u akciji “Breza '94”, kada je vodio jedan od dva voda koji su pobili najviše “Pantera”: “Pored Sajinog voda, tu je bio i Račin vod iz Varoške Rijeke, koji je tad vodio Meho Bajrektarević.
Oni su imali zadatak da zatvore prolaz četnicima kod UNPROFOR-a. I krenuli su oni na taj zadatak, ali kad su četnici napali na Križ i haman probili našu liniju, komandant je zvao Saju da se vrate nazad. Kaže: 'Sajo, vraćaj se nazad, pade Križ.' Samo što su pošli nazad, kad opet komandant javlja: 'Sajo, trk gore.' Jer kad su četnici zaustavljeni na Križu i kad su im naši borci udarili iza leđa, komandant je vidio pomoću dvogleda kako bježe prema UNPROFOR-u, tu gdje je Sajo trebao zatvoriti. Sama po sebi, ta 'tuča' je bila najvažnija bitka 505. brigade. U njoj je i s neprijateljske, ali i s naše strane bilo angažirano najviše snaga. Sve što smo imali tih dana mi smo suprotstavili daleko brojnijem neprijatelju. I Sajo je uz Harija Šahina i još neke borce jedan od rijetkih kojima se komandant Izet Nanić obraćao direktno imenom, bez kodnog imena. A komandant je to radio samo u iznimnim situacijama.”
Zijad Nanić kaže da je Safet Bajrić bio jako inteligentan i temperamentan, čovjek na kojeg si se uvijek mogao osloniti. “Za mirnijih dana Saji se i mogla potkrasti omaška u rukovođenju, ali kad je bilo najgadnije, nikad on nije napravio neki gaf. Kad se sumira njegov ratni doprinos, on je bio vrlo pozitivna ličnost. Onda je on bio starješina koji se, kad komandant izda zadatak, nije libio da kaže da nešto nije tako, da se, ako treba, s njim dugo uvjerava. A kad primi zadatak, tu više nije bilo dileme hoće li ga izvršiti. Nerijetko je Sajo, i u prisustvu komandanta, znao stati na stranu saborca, ako je cijenio da je borac upravu. Komandant Izet Nanić je nekako posebno volio te momke koji su bili pomalo drčni i odvažni, pravi frajeri što bi se reklo, poput Topala, Omerice, Saje i još nekih. On je uvijek na njih računao u najžešćim borbama jer je znao koliko su bili spremni povući kad je najteže. Sajo je bio ljudska veličina”, završava Zijad Nanić.
Dugo poznanstvo, ali i vojnu saradnju sa Safetom Bajrićem imao je i Senad Kauković, zamjenik komandanta 4. bataljona 505. brigade: “Prve kontakte sa Safetom Bajrićem imao sam još dok je on bio u 'Hamzama'. Kasnije, kad je prešao u naš bataljon, na dužnost komandira čete, naša saradnja se intenzivirala. Bio je stasit, lijep vojnik. Među borcima našeg bataljona imao je vrlo dobar rejting, kako zbog njegova ranijeg ratnog iskustva i čuvene hrabrosti, tako i zbog dojma koji je ostavljao na svakoga kad bi se pojavio u čistoj i popeglanoj uniformi i pod punom ratnom opremom.
Njegove promišljene odluke te stalno nastojanje da sačuva život svojih boraca pojačavale su mu autoritet u četi. Kao njegov nadređeni starješina, sa Safetom sam proveo dugo vremena i mogu kazati da je između mene i njega, kao i komandanta Sulje Mirvića bila odlična saradnja. Jedne prilike, kad sam boravio u obilasku njegove zone odgovornosti, pitao sam ga kako izlazi na kraj s tim mladim i nestašnim borcima, na što je odgovorio da su oni bolji za akcije nego za linije. 'Moj Kauk, oni su baš k'o mlada ždrebad kad im se skine hajam s glave, pa ih je poslije teško obuzdati', kazao je kroz osmijeh. Bio je starješina s čvrstim stavom i prikladnim ponašanjem. Kao i svima koji su ga poznavali, i meni je teško pala njegova smrt.”
“UMRO JE POSTEĆI POSLJEDNJI DAN RAMAZANA, PRED IFTAR”
Kao komandir voda u Jurišnom bataljonu, Sajo je sudjelovao u velikom broju akcija, među kojima je najznačajnija bila “Breza '94”. Ovu akciju opisuje Sajin saborac Semir Odobašić: “U višednevnim borbama naš vod je imao tri poginula i 11 ranjenih boraca. U četničkim napadima poginuli su Mirsad Sijamhodžić i Hamdija Džambić, a u završnoj akciji i Sejad Odobašić. Posebnu ulogu naš vod je imao zadnji dan, 12. septembra, kada smo s varoškim vodom sudjelovali u likvidaciji više od 30 srpskih specijalaca. U svemu tome, najveći dio posla odradio je varoški vod, ali je naš vod na čelu sa Safetom imao dosta teži zadatak, koji smo dobro odradili.”
Odobašić kaže da je Sajo bio vrlo odgovoran komandir, koji se trudio da bude realan. “Sajo je jednostavno volio biti na čelu i kad je u pitanju sport, i borba, i sve ostalo. Imao je sve predispozicije za vođu, a bio je i dobar organizator. Na početku rata bilo je i drugih prijedloga za komandira, ali većina boraca je bila za njega. Bio je vrlo hrabar i nije bilo rizika u koji se on ne bi upustio ako je to situacija nalagala. Imao je smjelosti da se suprotstavi i komandantu Izetu Naniću kad nešto nije bilo realno. Sjećam se kad je poslije Križa trebalo ići ponovo na jedan neprijateljski rov koji je ostao, komandant Nanić je tražio da ponovo ide naš vod, koji je bio prilično desetkovan. Većina nas se pobunila, govoreći da nismo samo mi u obavezi da branimo državu. I dok smo ispred komande raspravljali kako ne bismo išli, komandant Nanić je sve posmatrao sa sprata hotela.
Onda je naredio da trčećim korakom idemo na stadion i da se postrojimo. Od Saje je tražio da mene i još jednog borca kazni s dva dana zatvora jer smo se najviše bunili, a Sajo je odmahujući glavom rekao: 'Ne mogu oni ići u zatvor. Ne, ne, nema šanse.' Komandant se samo nasmijao i rekao da je uredu. On je bio spreman narušiti odnos s komandantom samo kako bi zaštitio običnog borca”, prisjetio se Semir Odobašić.
Određeno vrijeme u toku rata Safetov saborac bio je i E. M. “Kad je rat u pitanju, Sajo i ja smo prvi put bili skupa u Bosanskoj Krupi 21. aprila 1992. godine. Tad smo bili u 1. lubardskom vodu, koji je vodio rahmetli Musa. Kasnije je Sajo dugo bio komandir našeg voda, koji je prebacivan iz Prvog u Drugi bataljon, a na kraju i u BSN 'Hamza'. Taj naš vod je imao važnu ulogu u 'Brezi '94', u kojoj nisam učestvovao jer sam bio slobodan zbog pogibije brata.
Međutim, ako bih izdvojio neku važnu akciju dok je Sajo bio na čelu našeg voda, onda bi to bio 'Mostobran', gdje sam i teško ranjen, a Sajo i ostali saborci su, poslije mog prebacivanja u bolnicu, još danima ostali s druge strane Une”, prisjeća se E. M. i nastavlja: “Bez obzira na izreku da o mrtvima treba govoriti sve najbolje, ja o Safetu doista mogu kazati samo pozitivne stvari. Safet se od rane mladosti isticao među drugima. U toku rata stalno je nastojao biti na čelu voda, posebno u borbama i kad je najteže. On je bio takav da, kad bi znao da će glavom platiti, opet bi prvi krenuo. Po svom karakteru, malo je bio brzac, eksplozivan, ali i kad je tako reagirao, to je uvijek bilo s razlogom, onako ljudski, instinktivno. Njegove odluke i rješenja bile su rezultat urođene inteligencije i snalažljivosti. Ništa nije radio napamet i ništa bez nekakve argumentacije. Sajo nije bio čovjek koji je imao mrlja iza sebe.
Redovno je završio školu, imao uredan bračni život, poticao od finih i čestitih roditelja, bio sin jedinac i imao para, a uz sve to bio skroman, dobričina, na raspolaganju drugima. I fizički je bio vrlo lijep, dobro je igrao nogomet, volio se družiti i moglo mu se vjerovati. Sve te njegove osobine išle su mu u prilog da bude autoritet među momcima svoje generacije, što nije baš svima polazilo od ruke. I u njegovoj smrti ima lijepe simbolike. Umro je posteći posljednji dan ramazana, pred sami iftar. Samo nekoliko sati prije smrti završio je osvjetljenje munare na lubardskoj džamiji.”
MLADOST U ZNAKU MALOG FUDBALA
U predratnim godinama Safet se intenzivno bavio malim fudbalom igrajući za ekipu Tigar iz Lubarde. Njegov komšija i saigrač Hasib Sijamhodžić Biban kaže da je osamdesetih godina ovo bila vrlo jaka ekipa. “U toj ekipi, kroz koju je prošlo dosta nogometaša, počev od Hasana Musića, Izeta Dekića, Huseina Sijamhodžića Cole, braće Sejada i Esada Sijamhodžića, Enesa Varcara, Hasana Šahinovića Piksija, Jasmina Špire Veladžića, Ese i Džaje Kudelića, Sehudina Aleševića, mene i još nekih, bio je i Safet Bajrić. Bilo nas je konstantno 7-8.
Iako je Sajo igrao i ranije, s nama je po turnirima krenuo od 1985. godine. Godinama smo bili najjača ekipa u bužimskom kraju, ali i šire. Na većinu turnira smo išli Musinim fiatom 'pezejcem', a kasnije i ladom. Pred sami rat i Sajo je imao nekog kadeta. Bilo je to vrijeme velike ljubavi prema fudbalu. Često smo igrali na izletištu u Trebinji s Elkasovčanima. Teren je bio neravan, ocrtamo linije, napravimo drvene stative i igraj. Od kuće smo sebi nosili kruha i šećera, a kad ožednimo, vodu smo pili s potoka. Sajo je igrao napadača i bio vrsni strijelac.
Pošto mu je otac radio u Njemačkoj, uvijek je imao vrhunsku opremu, 'Albatros' patike, dresove 'Reala', za koji je i navijao. Zbog društvenih obaveza, poslije rata nije puno igrao, ali se dosta angažirao oko izgradnje nogometnog igrališta na Lubardi. Govorio mi je: 'Hajmo, Bibane, napraviti to igralište, treba to i nama i našoj djeci, pa da omladina ima gdje igrati i da se mogu organizirati turniri.' I napravili smo mi to igralište, ogradili ga, postavili i natkrili dvije klupe za igrače, te nekoliko godina organizirali turnire.”
Po Bibanovim riječima, Safet je bio veliki aktivista, čovjek koji je bio spreman pomoći. “Imao je Sajo puno posla, njegovi su se bavili poljoprivredom, radio je u firmi, pa onda privatno 'razvodio' struju, ali uvijek je nalazio vremena za zajednicu. Pitanje je kada bi se napravio put kroz naše naselje da njega nije bilo na čelu. Koliko smo samo puta njegovim autom otišli u Bihać kad smo lobirali sredstva za put. Na kraju, kad je ostalo nekih 6.000 maraka viška sredstava, od dijela smo asfaltirali dvorište mekteba, a ostatak je otišao za dva zaseoka. Jednom mi je kazao: 'Ti znaš, Bibane, da sam mogao asfaltirati svoje dvorište da niko ne zna, ali ne bih to uradio k'o što se ne bih ni prekrstio.' Bio je od velike pomoći za džemat, naselje i komšiluk. Mnogim komšijama je besplatno uradio struju. Valjalo je po 5-6 dana raditi džaba. Volio je sjesti s društvom, platiti ručak. Bio je insan koji se rijetko rađa i njegovom smrću zajednica je puno izgubila.”
NEPOKOLEBLJIVI ČOVJEK OD RIJEČI
Jedan od ljudi koji je najduže sarađivao sa Safetom Bajrićem bio je i njegov imenjak Safet Ljubijankić. Njihovo veliko prijateljstvo trajalo je sve do Bajrićeve smrti. “Sajo se uvijek isticao u društvu. Sjećam se kad je kao momak imao novu ladu 1.200. Tako je bilo i u ratu, gdje je bio malo življi u odnosu na druge borce. Ali ništa to nije utjecalo na njegovu odgovornost u vođenju jedinice i odrađivanju borbenih zadataka. Takvo ponašanje ga je i predodredilo za komandira, kojem sam neko vrijeme bio komandir čete. Bio je vrlo aktivan i u miru.
U tri navrata je bio član Općinskog vijeća Bužim (1995–1997, 1998–2000 i 2004–2008), te dugo godina vodio MO SDA na Lubardi. Nekoliko dana nakon smrti istekao mu je mandat za koji se nije bio ponovo kandidirao. U svom političkom radu odigrao je veliku ulogu u izgradnji puta prema Lubardi, potom u rodnom naselju Brda i kod još nekih projekata. Bio je čovjek od riječi, stabilan i nepokolebljiv i na njega sam se uvijek mogao osloniti. Kad smo nešto dogovorili, nisam morao razmišljati kako će on postupiti. Za njega je riječ bila tapija. Jedan je od rijetkih koji me nikad nije iznevjerio. Pričao mi je da mu je nuđen i novac samo da mi okrene leđa, ali on je to odbio. Uvijek je hrabro iznosio svoj stav i ukazivao na štetnost nekih rješenja.
To se odnosilo na doba kada su vijećnici birali načelnika, u prva dva postratna izborna ciklusa. Sjećam se da je za jednog kandidata javno kazao: 'Ljudi, to nije dobro rješenje i ta osoba ne može biti načelnik jer nema kapacitet za tu funkciju.' Iako njegovo mišljenje nije prevagnulo, vrlo brzo se ispostavilo da je bio u pravu.”
Safet Bajrić je umro posljednji dan mjeseca ramazana 2008. Po sjećanju Safeta Ljubijankića, njih dvojica i još neki saborci su imali običaj haman svaku noć sjediti u čaršiji, skoro do sehura. “Posljednju noć našeg druženja žalio se kako se taj dan baš umorio, a on je puno radio i imao dosta obaveza.
Imao je petero djece, bolesne roditelje, pravio kuću, bio u Općinskom vijeću, radio u Elektrodistribuciji u Vrnograču, pa onda privatno, organizirao nogometne turnire... Međutim, ne sjećam se da se ikad požalio da ga nešto boli. Jedino je znao spomenuti da je posao koji radi pomalo opasan zbog zračenja koje proizvodi visoki napon i da oni u firmi idu svako šest mjeseci na sistematski pregled. Imao je namjeru raditi još nekoliko godina i onda se prebaciti negdje drugdje jer ga je mučila velika smrtnost radnika u firmi. Govorio mi je: 'Sajo, ovdje je plata dobra, ali malo radnika dočeka penziju.' I to kad je pričao, nije se žalio na zdravlje, već je to više pričao iz neke predostrožnosti. I onda sutra večer, zadnji dan ramazana, ja iftario, klanjam akšam, kad telefon zvoni. Zvoni, zvoni, nikad ne prekida. Jednom, pa opet. Neko se od ukućana javio i rekao da ću nazvati dok klanjam. Kad sam završio, nazvao sam Hansa, koji mi je rekao za Sajinu smrt. Meni je odmah ispao telefon i samo sam sjeo na pod.
Kad sam stigao u Dom zdravlja, već su ga bili smjestili u mrtvačnicu. Njegovi su mi pričali da ih je taj dan okupio i rekao da neće biti kod kuće za Bajram jer mora raditi. Supruzi je rekao da se pobrine da im ništa ne fali, a od djece tražio da slušaju majku. Ubrzo nakon toga nestalo im je vode pa je otišao u podnožje brda da popravi neki kvar na pumpnoj stanici. Kad se vratio, izišao je malo bržim hodom uz tu stranu i stao u dvorištu. I tako, čučnuo je i rekao: 'Što sam se nešto zadihao.' I samo se izvrnuo. Odatle su ga hitno odvezli u Dom zdravlja, ali po svoj prilici, umro je u putu. Kod kuće su kazivali da ni zdravstvene knjižice nije imao kad je umro. Jednostavno je bio zdrav i godinama nije išao kod doktora. Sutra, na prvi dan Ramazanskog bajrama, organizirana je dženaza, jedna od najvećih koja je upamćena u bužimskom kraju.”
Iza Safeta je ostalo nekoliko projekata koji će dugo svjedočiti njegov doprinos, počev od fudbalskog igrališta, izgradnje nekoliko puteva, besplatne elektrifikacije džamije i drugih. Međutim, najznačajniji projekt koji je koordinirao Safet Bajrić bila je i izgradnja lokalnog puta u njegovom rodnom naselju Brda. Na tom projektu sa Safetom je sarađivao Ibrahim Livaković: “Izgradnja našeg puta koštala je 114.000 KM.
Kod odabira izvođača radova bilo je nekoliko opcija. Međutim, u vrijeme kad se sve privodilo kraju Safet je došao kod mene i u prisustvu komšije Osmana Sijamhodžića kazao: 'Slušajte, sad sam bio s vlasnikom firme koji mi, ako bude radio put, nudi besplatno asfaltiranje dionice puta koji vodi prema mojoj kući. Ja sam to odbio i ne bih to mogao ni za sav svijet prihvatiti. Nego, došao sam da s vama dvojicom vidim šta mislite da mi prihvatimo tu njegovu donaciju pa da se onda zajednički dogovorimo šta da uradimo.' Naknadno smo se dogovorili da asfaltiramo dvorište mekteba, a ostatak smo zajednički rasporedili. Kasnije sam se dugo pitao koliko bi ljudi, da je bilo u Safetovoj situaciji, taj dar od izvođača uzeo za sebe, bez truna razmišljanja.
I tad, kod izgradnje našeg puta, shvatio sam koliko je Sajo pošten čovjek”, naglasio je Livaković.
Tekst: Amir Sijamhodžić
