Husein Huska Miljković rođen je 7. marta 1906. godine u selu Dabravine kod Velike Kladuše. Potječe iz ugledne seljačke porodice koja se bavila i trgovinom. Huska je bio najstarije dijete Mehmeda i Bejze, a imao je još brata Šabana i sestre Faturu, Adilu, Hediju i Hašuru. Bio je visok i korpulentan. Znali su ga kao izrazito pobožnog čovjeka. Završio je osnovnu školu i zidarski zanat, a i mnogo je čitao. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je 1933. godine dobio kćer Bejzadu. Pet mjeseci nakon poroda, Mihada je umrla, a Bejzada je data nani na brigu i tu ju je otac stalno posjećivao.
Odgajan u duhu narodnih priča o velikim krajiškim junacima, Huska je gradio svoju lidersku karijeru. Imao je san da tadašnje muslimane učini ravnopravnim s ostalim narodima u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Već za života postao je ratna legenda Krajine, Korduna i Banije. Kordunaši i Banijci zvali su ga “komandant Uska”, a Krajišnici o njemu pjesme pjevali:
“Svi za vjeru, svi za din,
naš je Huska čo'jek fin,
zato ima visok čin”;
ili:
“Ide Huska, jaše konja vrana,
za njim ide četa muslimana.”
ODLAZAK U PARTIZANE
“Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1938. godine. U uvjetima okupacije ovog područja i njegovog ulaska u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH), poznata partijska trojka, Huska Miljković, Tone Horvat i Mile Dejanović, nije uspjela usmjeriti spontano raspoloženje naroda da pruže i organiziraju otpor ustaškom divljanju. Oni se nisu uzburkanom srpskom stanovništvu mogli nametnuti kao odlučno i čvrsto vojno-političko rukovodstvo, pa se stoga ustanak ovdje počeo razvijati pod utjecajem predstavnika građanske srpske nacionalne politike. Ogorčenje srpskih masa ustaškim terorom ovdje je bilo toliko da se široko otvarao put ideologiji nacionalno-šovinističke mržnje prema muslimanima i Hrvatima, propovijedajući njihovo uništenje na ‘srpskoj zemlji’. Ubistvo Tone Horvata i Mile Dejanovića u Širokoj Rijeci i uspješan bijeg Huske Miljkovića ispred atentatora ostavit će dubok trag daljnjeg nepovjerenja između slabo povezanih ustanika Korduna i Cazinske krajine. Huskin povratak u partizansku jedinicu ocjenjuje se tada pozitivnim, jer je njegovim povratkom stvorena realna mogućnost za brže uključivanje muslimana u jedinice Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP).
Na drugoj strani Huska Miljković postaje vodeća komunistička ličnost Cazinske krajine preko koje se počela usmjeravati cjelokupna vojno-politička aktivnost. On je samostalno djelovao kao čovjek iz naroda koji dobro poznaje dušu muslimana, poznaje njihov mentalitet i običaje. Zahvaljujući sveukupnom radu, početkom januara 1942. godine postao je član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin, postaje politički sekretar. Ovim cazinski kraj dobija svoj politički centar koji se mogao suprotstaviti političkoj sprezi ustaša. Novi odnos snaga na prostoru, s izmiješanim sastavom stanovništva, nema izgleda za uspjeh ni četnički program nasilne srbizacije Bosne i Hercegovine, kao ni ustaški plan hrvatizacije BiH metodom biološkog uništenja srpskog naroda. Nakon oslobođenja Velike Kladuše 23. februara 1942. godine, stvoren je vojni i politički centar ovog područja, a za komandanta mjesta postavljen je Huska Miljković. Narod Cazinske krajine je ukupni NOP povezivao s Huskom Miljkovićem. On je na oslobođenoj teritoriji uživao glas legendarnog junaka, a po neoslobođenoj teritoriji širile su se o njemu razne priče i šapatom ga dizale u nebesa, stvarajući od njega veličinu”, navodi Fikret Midžić u zborniku Cazinska krajina u XX. stoljeću – Politika, ljudi, događaji.
PRISILNI RAD I BIJEG OD NEPRIJATELJA
Nakon što su preko Krajine protutnjale neprijateljske divizije i otišle za glavnim snagama Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i Vrhovnim štabom prema Neretvi, Štab 1. bosanskog korpusa kaznio je Husku zbog dezerterstva i osudio ga na prisilan rad. Pošto je izdržao kaznu, Huska je bio upućen na Kordun. U bijeloj partizanskoj uniformi pojavio se u komandi u Gornjem Budačkom. Bio je utučen, pričao je kako su ga bosanski partizani osudili na prisilan rad da kopa ceste. Potom je raspoređen u 1. bataljon Prvog kordunaškog partizanskog odreda i upućen prema Velikoj Kladuši. Ponovo mu je povjeren zadatak da radi na sektoru Velike Kladuše. Povjereni zadatak bio mu je stran. Iz Prisjeke, gdje se uglavnom zadržavao, Huska je uspostavio vezu s neprijateljem u Velikoj Kladuši.
“Huska je jednog dana napisao pukovniku Nardeliju, komandantu 11. pješadijske pukovnije, da je spreman da se preda s grupom partizana ako mu garantira za život. Znajući da je Huska predratni komunista i partizan, Nardeli je smatrao da se ne radi o ozbiljnoj ponudi i pročitao je ovo pismo pred nekim oficirima u oficirskoj menzi u Velikoj Kladuši. Pošto nije dobio odgovor, Huska je poslao Nardeliju i drugo pismo, zatraživši da određenog dana u 10 sati pošalje svoje parlamentarce kod mlina na putu od Velike Kladuše prema Cetingradu radi pregovora o njegovoj predaji. Nardeli je po primitku pisma uputio poručnika Hamovića, profesora u civilu, s još dvojicom domobrana, ali se Huska u zakazano vrijeme nije pojavio i oni su se vratili neobavljena posla. Nakon tri dana, Nardeli je opet primio od Huske pismo, kojim je Huska ponovo nudio pregovore o svojoj predaji, tražeći od Nardelija da uputi na određeno mjesto na putu prema Maloj Kladuši Hasana Miljkovića, kotarskog predstojnika u Cazinu Sajtu Dilića i kladuškog upravitelja Kotarske ispostave. (…) U zakazano vrijeme na ugovorenom mjestu našli su se s Huskom, s kojim su došla još trojica partizana muslimana i veća grupa naroda. Nakon toga su se s Huskom i trojicom partizana odvezli u Štab pukovnika Nardelija, kod kojeg se tog dana u posjeti zatekao domobranski general iz Kostajnice. Huska je s pukovnikom i domobranskim generalom ostao nasamo u razgovoru duže vrijeme, nakon čega je bio upućen u 7. ustašku satniju 2. bojne 11. pješadijske pukovnije, koja je sačinjavala kladušku posadu”, navodi Slavko Odić u listu Krajina od 7. aprila 1971. godine.
Prema mišljenju bihaćkog historičara Fikreta Midžića, odlaskom u domobrane Huska nije doveo u pitanje opstanak partizana na Kordunu. Midžić smatra logičnim pitanje je li Huska otišao u domobrane po partijskoj liniji da bi mogao okupiti oko sebe što više muslimana, a kasnije ponovo preći u partizane.
FORMIRANJE MUSLIMANSKE MILICIJE
Pod pritiskom jedinica 8. kordunaške divizije 1. korpusa Narodno-oslobodilačke vojske, hrvatske ustaško-domobranske snage na sektoru Korduna našle su se početkom augusta 1943. godine u općoj defanzivi. Da bi izbjegla uništenje, ustaško-domobranska posada Velike Kladuše odlučila je da se povuče iz ovog uporišta. Partizanske snage, otkrivši pripreme neprijatelja za povlačenje, stupile su odmah u akciju. Tri bataljona 3. kordunaške brigade presjekle su neprijateljsku kolonu u odstupanju prema Cazinu i razbili je zarobivši 280 domobrana. Jedinice 3. kordunaške brigade ušle su u Veliku Kladušu 13. augusta 1943. godine. Prilikom neprijateljskog odstupanja, Huska Miljković se kao vodič jedne domobranske bojne kretao bočno i 12. augusta u rejonu rijeke Glinice, 19. kilometara jugozapadno od Gline, izdvojio se iz bojne s grupom domobrana muslimana i vratio se na sektor Velike Kladuše, gdje je formirao vlastiti odred, nazvavši ga Huskin odred. Nakon dezerterstva iz domobrana, Huska se zadržao sa svojim odredom u blizini Velike Kladuše, pokušavši odmah nakon toga uspostaviti primirje s partizanima.
Sredinom augusta 1943. godine Huska započinje aktivnosti oko formiranja Muslimanske milicije, čije su prve čete formirane u Trnovu kod Velike Kladuše, te u Donjoj Slapnici između Todorova i Vrnograča. Zahvaljujući snažnoj propagandnoj aktivnosti, broj se njegovih jedinica povećavao, a Huska je primao svakog bez obzira na to je li ranije bio s ustašama, domobranima ili partizanima. Od drugih muslimanskih milicija na prostoru Bosne i Hercegovine Huskina se razlikovala po tome što nije nastala radi odbrane i zaštite muslimanskog stanovništva od snaga četničkog pokreta, jer on na prostoru Krajine nije predstavljao prijetnju kao što je to bio slučaj u Istočnoj Bosni. Miljković je nastojao uspostaviti primirje sa svim vojnim formacijama. Njegova milicija imala je 11 bataljona s ukupno 9.000 vojnika. Pripadnici Huskine milicije bili su, većinom, pošteni ljudi koji su htjeli služiti vojsku u svom kraju. Ovako snažno organizirana vojska, po ocjeni partijskog vrha, bila je prijetnja i opasnost za NOP. Muslimanska milicija usporavala je razvoj ustanka i njegovo omasovljavanje muslimanima Cazinske krajine, držala je u mobilnosti i vezivala znatne partizanske snage koje bi se inače mogle drugdje koristiti, a tu je i veza Huske Miljkovića s protivnicima NOP-a, obrazložio je Midžić u zborniku.
ODNOS OKUPATORA PREMA HUSKI MILJKOVIĆU
Po ocjeni njemačkih vojnih krugova, muslimani počinju izgrađivati odbojan stav prema NDH i ne kriju opredjeljenje da BiH postane nezavisna autonomna oblast pod njemačkim protektoratom. Nijemci to žele iskoristiti i Husku privući na svoju stranu kako bi ga iskoristili u borbi protiv partizana. Huska je u pregovorima s Nijemcima insistirao da se Muslimanska milicija prizna kao regularna vojna formacija koja kontrolira prostor Cazinske krajine. Želio je da odobrovolji Nijemce s jednim ciljem – da dobije na vremenu, da nesmetano razvija i jača svoju organizaciju. “Ja nikada nisam bio ubijeđeni komunista. Godine 1941. prišao sam partizanima jer su, po mom mišljenju, ustaški postupci predstavljali opasnost da će muslimani biti postepeno, ali sigurno istrijebljeni. Zahvaljujući mojoj inteligenciji, ja sam u partizanima brzo došao na rukovodeći položaj i okupio sam oko sebe stotinjak muslimana”, rekao je Huska Nijemcima. Potom je govorio o bjekstvu iz partizana i prelasku u domobrane u aprilu 1943. godine, o borbama s partizanima, svom ranjavanju i liječenju.
“Dok sam se borio skupa s domobranima protiv partizana, ja sam se uvjerio da domobrani nisu borbeni i da ne žele da se bore protiv partizana. Ja nemam ništa protiv domobrana, ali uvjeren sam da oni nisu više gospodari situacije. Ukratko rečeno, odigrali su svoju ulogu. Oni nisu dorasli partizanima. Oslanjaju se isključivo na njemačke oružane snage. Ja sam se bojao da će komunisti upropastiti moj rodni kraj i stoga sam pobjegao iz 11. pješadijske pukovnije s oko 150 domobrana. Ja vrlo dobro poznajem partizane i partizansku taktiku i domobrane. Zahvaljujući povjerenju koje uživam među muslimanima ovog kraja, ja sam formirao vlastite jedinice. U Odredu imam oko 400 ljudi. Izuzev nekoliko katolika i pravoslavaca, ostali su muslimani”, kazao je Huska. Nijemce je zanimalo kakvi su ciljevi Huskinog pokreta, a on im je odgovorio da su propagandistički, trudeći se pridobiti njihovo povjerenje. “Komunisti su moji najveći protivnici, gospodo! Lično sam imao priliku da se uvjerim da su oni protiv slobode vjeroispovijesti. A za nas muslimane sloboda vjeroispovijesti ima prvorazredno značenje. Ali, ne radi se samo o nama muslimanima! Komunisti predstavljaju opasnost i za katolike i pravoslavce. Oni uništavaju obitelj, privatno vlasništvo i nacionalnost! (…) Ja sam vam već rekao, gospodo, da su osnovni ciljevi moga pokreta borba protiv komunizma, zaštita muslimana Cazinske krajine od bilo čijih pokušaja oružanog prodora na ovu teritoriju i od bilo čijeg nasilja”, navodi Slavko Odić u listu Krajina, broj 509, od 13. maja 1941. godine.
I četnici su pokušali Husku uvući u svoje redove. Po naređenju popa Đujića, komandanta četničke Dinarske oblasti, pješadijski kapetan Vojislav R. Perišić krenuo je 25. oktobra 1943. godine u obilazak četničkih jedinica Dinarske četničke oblasti i zadržao se u inspekciji, te je tom prilikom kratko boravio u Bihaću i okolini. Perišić se tokom boravka u Bihaću posebno interesirao za Husku i njegov pokret. Pitao je Husku o odnosima s Nijemcima, a ovaj mu je odgovorio da održava dobre odnose s njima, te da od njih dobija oružje i municiju. A na pitanje da kaže svoj stav o ustašama, Miljković je odgovorio da su ustaše i njihova država krivi i odgovorni za zločine u Bihaću i okolici.
“Perišić je pokušavao da navede razgovor s Huskom na temu o njegovoj saradnji s četničkim pokretom, ali Huska ne samo da nije želio da o tome razgovara nego je očigledno pokazivao i znake nestrpljenja i nelagodnosti. On nije želio da se dalje zadrži nasamo, bez ijednog svjedoka, s Perišićem”, navodi Odić u listu Krajina.
Na osnovu ovog susreta, četnici su zaključili da je Huska opasan i da nastoji sa svim zaraćenim stranama održavati dobre veze, a sve radi jačanja vlastitih vojnih snaga. Zbog sve dominantnije uloge NOP-a, komandant Muslimanske milicije imao je sve manje mogućnosti da nastavlja svoju taktičku igru između zaraćenih strana. Stoga ocjenjuje da je najmudrije da sa svojom vojskom pristupi Narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP).
POGIBIJA HUSEINA HUSKE MILJKOVIĆA
Pojedini istraživači Cazinske bune iz 1950. godine ovaj događaj dovode u vezu sa stradanjem komandanta Huseina Huske Miljkovića i njegovih sljedbenika u Drugom svjetskom ratu. Argumente za to nalaze u činjenicama da su u Buni uglavnom učestvovali bivši pripadnici Huskine vojske, da je stradanje Huske i njegovih sljedbenika skoro identično stradanju vođa Bune i pobunjenika, da su oba stradanja osmislile i realizirale iste sile.
Huska Miljković poznat je široj javnosti po svojoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. On je u Cazinskoj krajini početkom 1943. godine uspio vojno organizirati tamošnje stanovništvo u cilju odbrane naroda i kraja od svih drugih vojnih formacija koje su ga pokušavale napasti i osvojiti. Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja, kao i od međunacionalnih sukoba kojih je i ranije bilo. Početkom 1944. godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Formirana je Unska operativna brigada na čelu s Huskom. Ubrzo poslije toga, Huska je ubijen u atentatu 27. aprila 1944. godine. Partizani su za ubistvo optužili Nijemce.
“Huska se pozdravio s trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u pravcu Todorova. Koračao je s njima ništa ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je puščani metak u Huskin potiljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojica atentatora bježe u Cazin, gdje su svojim gospodarima Nijemcima i ustašama podnijeli izvještaj o izvršenim ubistvima”, napisao je Aleksandar Aco Ravlić u knjizi Velika Kladuša kroz stoljeća, ističući da je Huska sahranjen uz najveće vojne počasti, te da je dženazi prisustvovalo više hiljada stanovnika.
Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je “istina” koja se nije smjela dovoditi u pitanje za vrijeme vladavine Komunističke partije. Zvanično, nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je bihaćki historičar Fikret Midžić u svom radu Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini, iznesenom na naučnom skupu u Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata, Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, prikazujući da je on “kriv za smetnje u Cazinskoj krajini”. Fikret Midžić spomenuti rad završava rečenicom: “U mreži zaborava iščezavaju ljudi i događaji koje niko onda neće pamtiti ili čiji su posljednji svjedoci ili likvidirani ili umrli.”
Adil Zulfikarpašić izjavio je prilikom jednog od svojih boravaka u Krajini u vezi s Huskinom likvidacijom: “Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitovan. Organizirano je ubistvo tobože od neprijatelja, zatim mu je priređena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata, njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije.”
Omer Miljković sin je ubijenog Šabana Miljkovića, Huskinog brata. Omer je još živi svjedok ubistva njegovog oca Šabana.
“Rano ujutro u kuću su došli Emin Okanović i Bajro Baba. To su bili prijatelji od oca i dobro su se poznavali. Otac je ležao pored ognjišta, a ja sam sjedio pored njega, pored su bili složeni dušeci za spavanje. Oni su ušli s puškama u rukama i naslonili se na te dušeke, nisu htjeli ni sjesti, te započeli razgovor s njim. Ustao sam i otišao u drugu sobu, gdje su bila neka djeca od Huskine žene i njena rodbina. Tada su se začuli pucnji, ali niko na to nije obraćao pažnju jer se u to vrijeme po običaju znalo zapucati, naročito kod naše kuće. Oni su najvjerovatnije čekali da ja izađem i odem, pa da ga ubiju. Žene su odmah poskakale, a Huskina žena Nedjeljka je skočila kroz prozor, a Adila je gurnula tog jednog što je stajao kod vrata i otrčala vani”, prisjeća se Omer.
Husein Hasica Miljković (85) amidžić je Huske Miljkovića: “U trenutku Huskinog ubistva nalazio sam se sa svojom sestrom Džemilom na brdu iznad puta, a zatim je iz Huskine kuće stigla grupa ljudi, među kojima Bajro Keserović zvani Baba, Hasan Kunđo i jedan nepoznat čovjek s njima. Njih trojica su stigli Husku, a zatim je Kunđo pucao u Husku, pogodivši ga u rame, a Bajro Baba se okrenuo i opsovao Kunđi nešto, zagalamivši na njega zašto ga nije ubio i onda je on ispucao pet metaka u njega usmrtivši ga”, kaže Husein.
Bejzada Miljković kćerka je jedinica Huske Miljkovića. Kada je njen otac ubijen, Bejzada je taman završila mektepsku pouku i kod džamije je brala jabuke. Naišao je jedan čovjek te joj rekao da ide kući i da joj je otac ubijen.
“Odmah sam briznula u plač i trčeći otišla kući. Čim sam ušla u kuću, odmah su me upitali: ‘Je li ti to otac ubijen?’, na što sam im odgovorila da jeste i nastavila da plačem, a oni su me smirivali dok nisam zaspala. Na očevoj dženazi bilo je puno ljudi i njegove vojske. Zakopan je u haremu Gradske džamije skupa sa Šabanom u jednom mezaru. O Huski se nije kasnije smjelo pričati, a oduzeli su nam svu zemlju, nismo smjeli ništa reći. Govorili su mi da sam dijete bandita”, priča Bejzada.
Poslije Drugog svjetskog rata, Huska i njegova vojska su diskreditirani. Proglašen je neprijateljem naroda. Nijedna njegova zasluga nije mu priznata. Njegovo ime nije se dugo smjelo ni spominjati. Domaći ljudi u vlasti u Krajini bili su najagilniji u osudi, pogubljenju Huske i progonu huskinovaca. Dok su drugi uz dva svjedoka postajali učesnici NOB-a, a uz to, pored patriotizma, zaradili su i dobili penzije, Huska je dobio metak u glavu i čin pukovnika, a njegovi borci izbačeni su iz armije i proglašeni neprijateljima naroda. Slično je bilo i s vođama Bune iz 1950. godine.
Huska Miljković bio je narodni čovjek koji nije imao naobrazbu, ali unatoč tome, pokazao se pametnim liderom čiji narod nije nestao s područja Bihaća, Cazina, Otoke, Bosanske Krupe, Bužima, Ključa i Sanskog Mosta. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su počele njegove nevolje. Zauzeo je neutralni stav. Ako bi zatražili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji, kako piše USK Info.
