Na kraju balade je, ako ništa drugo, fudbal opet bio pošten. Kao što se odmah vidi ima li neko talenat ili nema, kao što ne možeš da sakriješ kraću nogu, veliki nos ili "šprahfeler", tako se i u fudbalu, kada se podvuče crta, uvijek kao u ogledalu vidi stvarnost.
Najčudnija sezone
Večerašnje finale u Portu (21 sat), između Mančester sitija i Čelzija, upravo je onakvo kakvo – modernom, a posebno ovosezonskom, fudbalu pristaje. Možda to nije bilo kraj koji su mnogi priželjkivali, možda ne ni onaj koji su brojni očekivali, ali jeste baš onakav kakav smo zaslužili. Bila je to najčudnija sezona u našim životima. Stari melanholik Gij Debor vjerovatno bi odnekle zadovoljno zažmirkao: Sve što se dešavalo od septembra prošle godine do večerašnjeg vrhunca predskazao je u svojim pisanjima o "društvu spektakla". Kao da smo umjesto onog pravog živjeli kopiju, ili čak kopiju kopije...
Prazne tribine sa vještačkim navijačima, prazni planovi sa vještačkim izgovorima, prazna srca sa vještačkim tenzijama...
Bila je to sezona u kojoj smo dobili pa (makar za neko vrijeme) izgubili Superligu, odigrana kao igrica sa džojstikom ispred ekrana i riješena, makar u Engleskoj – koja je u fokusu i danas i svih drugih dana, dugom klupom i surovim brojkama.
Oni koji su najviše uložili i ulagali u godinama za nama – sada su u finalu. Oni koji su željeli da se odmetnu, pa se prvi predomislili – sada su u finalu. Oni koje najviše (često s pretjerivanjem i bez previše rezona) prozivaju da su plastični, bez navijača i historije – evo ih u finalu.
Da u isto vrijeme označe pobjedu nove, vulgarne aristrokratije i buržoazije, kao da hoće da kažu da je vrijeme da prestanemo da se uljuljkujemo u prošlosti, i da počaste one koji su prvi, na kraju krajeva, i izašli iz kratkotrajne Superlige, čije će se sjene samo preobući i nastaviti da plaše gospodu.
Izašli su, naravno, malo zbog pritiska navijača, a mnogo više jer njima Superliga nije ni bila potrebna. I jedan i drugi klub u vlasništvu su stranaca kojima je od novca (i onako su u minusu) mnogo važnije brendiranje.
Sada su stigli u predvorje tog političko-marketinškog raja, čiju su cijenu bili spremni da plate s osmijesima. Još jedna simbolika je i što će se finale odigrati tačno trideset godina poslije onog u Bariju, kada se jedna zemlja istočnog bloka posljednji put radovala (Crvena zvezda), prije nego što će u krvi prestati da postoji, radovala nakon što je njen predstavnik pobijedio prvi nagoveštaj ovog fudbalskog "nouveau riche". Sve poslije toga, uključujući i klub što predstavlja večerašnjeg domaćina, bilo je incident. Olimp je svake godine za deset-dvadeset-stotinu metara viši za sve smrtnike.
Posljednji evropski trofej Sitija
Bari i Porto udaljeni su oko dvije hiljade kilometara vazdušnom i tri decenije fudbalskom linijom, ali su zapravo dva različita sporta, što je pandemija samo ogolila i izložila na talon. Ima još mnogo živih svjedoka i posljednjeg i jedinog evropskog trofeja Mančester sitija, bivšeg Kupa pobjednika kupova iz 1970. godine. To finale igralo se u Beču, pred manje od 10.000 gledalaca (ne zato što je bilo zabranjeno!), na stadionu koji je prokišnjavao, i televizija na Ostrvu ga nije ni prenosila...
A kada se napokon okrenemo 29. maju 2021. i terenu, fudbal je zaslužio i finale u kojem će svoje skupocjene trupe izvesti dvojica opsesivaca, dvojica minucioznih stručnjaka koji umiju da se pogube u sopstvenim teorijama i crtežima. Dvojica trenera koji bi sa svojim modus operandijem mogli da rade bilo gdje na svijetu i mogli da rade samo tamo gdje im mecene osiguravaju dovoljno repromaterijala.
Nekad to "preosmišljavanje" (da nezgrapno prevedemo englesko "overthinking"), kao kad matematičar na tabli ispisanoj do kraja ugleda obrazac i riješi jednačinu, nekad igra njihovih timova izgleda savršeno, kao umjetničko djelo na kojem nijedna nota, nijedan potez kistom nije suvišan.
Nekada umije da bude dosadno i uspavljujuće, posebno ako strah od poraza – i još više strah od oreola gubitnika, koji neki, bizarno, pokušavaju da natakare čak i serijskom pobedniku Pepu Gvardioli (Guardiola) nadvlada želju za trijumfom.
Sitijevi uvježbani gladijatori, koji u svakom trenutku znaju šta treba da rade, ili ponešto spontaniji, i dalje neotesani Tuhelovi klinci, od kojih bi ovaj najradije napravio Tevtonce, po svom liku i djelu? Trijumf naftaškog novca i arapskog projekta ili još jedna mala pobjeda za "Ruse" (mada londonski Rusi imaju sve manje veze sa moskovskim i petrogradskim Rusima), u trenutku kada se čini da je zapadni svijet opet ujedinjen protiv njih?
Fudbalu, uostalom, ne treba pravda, on ne mari za etiku, ne haje za poštenje, njemu je dovoljna drama. Nekada nam, sve rjeđe doduše, posluži onu u kojoj mali može da pobijedi velikog. No, uglavnom su to dvorske peripetije nedodirljivih, ali ako narod nešto voli da gleda, to su dueli bogatih i podmetanja nogu.
Verner ili Sterling
Ne moraju to da rade sami, već za rabotu angažuju najbolje trenere svijeta i najveće umjetnike s loptom. A to je večeras na ekranu, to je naša i stvarnost fudbala. Uživo u programu, onakav kakav zaista jeste, ne onaj o kojem danas pričamo sjećajući se Barija i nekog vremena koje se nikad neće vratiti. Ne, ovo je fudbal. I PR-projekat i politika i isprazni spektakl i reklame. I promašeni tiket i loše predviđanje i smijeh i suze.
I Arapi i Rusi i Englezi i Nijemci. I Pepeova nervoza i Tuhelov ludački pogled. I bjesomučno crtanje akcija i trenutak inspiracije jednog od najmanje pet genijalaca na terenu. I čekanje da Timo Verner (Werner) proradi baš večeras i ona lopta Kevina de Brujnea koju od svih ljudi na svijetu, uključujući i nas koji samo gledamo, samo Rahim Sterling (Raheem) može da promaši.
