-Oni koji su ih odveli također to znaju. Ali željela bih da neko od njih progovori i kaže gdje su. Da se i ja smirim nakon 28 godina patnje i muke. Ne znam hoću li ikada dočekati da nađem njihove kosti. Jer ne mogu više, neutješno plače Nevenka Filar (64) iz Majura. Iako joj ruka drhti, čvrsto drži fotografije neprežaljenog sina i supruga, hrvatskih policajaca kojima se svaki trag gubi u oktobru 1991. U podrumu nekadašnje milicije u Hrvatskoj Kostajnici, gdje ih je zadnji put vidjela, tad je počela njezina patnja. U njoj je samo 49 kilograma. Osim života i psihe, njihov nestanak uništio joj je zdravlje. S kćeri Marijanom i sinom Tomislavom i dalje za njima tuguje i za njima traga, prenosi Hayat.ba.
– Kad su počele prve barikade u selima oko Majura, suprug i sin krili su od mene da su se prijavili u policiju.
-Znala sam samo da odlaze stražariti. Naši dojučerašnji susjedi napali su nas i tjerali ljude iz Graboštana, Stubljara i Majura, pljačkali, palili, tukli i ubijali. S prozora kuće vidjela sam rijeke ljudi kako u kolonama napuštaju svoje domove. Baš tog 3. septembra suprug i sin s položaja su došli kući okupati se i presvući. Željeli su se vratiti na položaj, ali nisam im dozvolila. Kći sam poslala kod sestre u Sloveniju, a sedmogodišnji sin ostao je sa mnom. Rekla sam im da sin i ja idemo s njima, kud god oni pošli – prisjeća se Nevenka.
Goran je imao samo 19 godina. Sjećanja su joj živa, glas još čvrst, crte lica oštre, a dok se prisjeća kako su pobunjeni Srbi okružili njihovu kuću, iz očiju joj sijeva bijes.
Nadirali su, kaže, iz polja, odasvuda, piše 24sata.hr.
– Pucali su iz automatskih pušaka, djecu smo skrivali pod jastuke i krevete, neki su trčali pod štokove, sa stropa su od detonacija otpadali komadi žbuke. Tad su nas zvali da izađemo jer će nas u protivnom zapaliti i poklati. Psovali su nam ustašku majku. Sina i muža odveli su i zatvorili u školu u Mečenčanima. Išla sam ih tražiti. Nisam se obazirala na sve te zvijeri s puškama i prolazila sam kroz njih. Oglušila sam se na njihova dobacivanja i psovke, na njihove prijetnje ubistvom. Nisu mi dali da ih posjetim pa sam se vratila kući – govori nam Nevenka.
Nakon 22 dana torture u Mečenčanima doznala je da su ih prebacili u podrum bivše stanice milicije u Hrvatskoj Kostajnici.
Iako prepuna straha, čežnje i strepnje, uzela je mlađeg sina za ruku te, nošena hrabrošću i snagom kakvu samo majka ima, zaputila se vidjeti sina i supruga.
– Pustili su nas unutra i okružili puškama. A tad sam vidjela supruga i sina. Bili su obučeni u njihova odijela i stajali pognutih glava. U jednom trenutku sin je podigao glavu i rekao mi: Mama, ne brini se, sve će biti u redu… – izgovori Nevenka, zarije glavu među tanke prste i gorko zaplače. Potom maramicom obriše suze, uzdahne pa kroz suze nastavi:
– Molila sam njihova glavnog da mi puste muža i sina. Govorila sam im da oni nikome ništa nisu krivi. I ne, nisam plakala u tim trenucima. Kao da sam se skamenila. Nisam plakala ni kad je sin podigao majicu i kad sam uočila podljeve i rane oko rebara. Ruke su im bile posječene, bili su izudarani. Nijemo sam stajala pitajući se kako da ih izvučem i čvrsto sam stiskala mlađeg sina za ruku. Rekla sam tom glavnom da nemam novca, ali da imam više od 30 koza i preklinjala ga da mi bar dijete pusti. Rekao je da ne može. Ali mi je dopustio da im sutradan donesem garderobu. Međutim, kad sam drugi dan došla, rekli su mi da su ih odveli martićevci i od tada o sinu i mužu više ništa ne znam – niže Nevenka.
Pronalazak sina i supruga značio bi joj sve. Posebice da sina nađe živog.
– Kad bih svog sina našla živog, sama bih si raku iskopala. U njoj je mjesto meni, a ne mom djetetu. Muž je muž, ali dijete je dijete. Goran je bio dobar sin. Završio je srednju metalsku školu, otišao na obavezno služenje vojnog roka i prijavio se u policiju braniti svoju zemlju. Nije imao djevojku. Iza njega nisu ostali potomci. A da jesu, tim unucima bila bih i majka i baka. Goran je bio moja nada i, da je ovdje, bilo bi mi lakše – tužno zbori Nevenka.
Ne govori to izrijekom, ali ponekad sebe krivi što nije imala novca omogućiti mu profesionalno bavljenje nogometom, za koji je živio. Pa joj dođe da opsuje neimaštinu zbog koje mu nije mogla omogućiti preseljenje u Zagreb.
– Goran je obožavao nogomet. Vodili smo ga na probu u Dinamo i tamo su nam rekli da je talent u koji treba ulagati. Bili smo siromašni, nismo imali odakle plaćati mu stanovanje i boravak u Zagrebu.
Kamoli puste sreće da smo to napravili, danas bih imala svoje dijete. Znate, ja se zapravo još nadam. Nikad nisam pomislila da je mrtav. I danas vjerujem da će mi doći odnekud. Pa ga sanjam. Ne vidim ga, ali osjećam ga iza leđa, osjećam njegov dah, osjećam da je uz mene, da me dodiruje – zbori Nevenka te priznaje da sve ove godine živi, ali zapravo ne živi.
I ne zna do kada će.
– Moja kći i mlađi sin rekli su mi: ‘Mama, skupi snage, ne dopusti da se naš brat i tata zaborave. Nemaš se čega bojati. Neka se boje oni koji su im to napravili. Ti samo tražiš svog sina i muža’. Želim da svaka porodica pronađe svoje nestale. Molim sve koji znaju gdje su da progovore. Bila bih zahvalna da pronađem svoga Gorana i Josipa, bilo žive ili mrtve. Da znam da su te kosti njihove. Da znam gdje ću zapaliti svijeću. Valjda će mi Bog dati da to podnesem – zaključila je Nevenka.
