Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko izjavio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) da će se u 2020. godini zalagati za usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini.
Govoreći u mogućnosti revizije Dejtonskog mirovnog sporazuma, Inzko je kazao kako “promjena Ustava nije realna, ali je potrebna”.
U više navrata je bilo pokušaja (reforme Ustava BiH op.a.), a posljednji pokušaj je star, kako se prisjetio, tačno deset godina, kada je u BiH boravio zamjenik bivše američke državne sekretarke Hillary Clinton, James Steinberg, koji je u takozvanom “Butmirskom procesu” pokušavao da mijenja Ustav. Ranije su bili pokušaji već u okviru “Aprilskog paketa” i “Prudskog dogovora”, ali nijedan pokušaj nije uspio.
“Pored toga, sad imamo isto deset godina od odluke u slučaju ‘Sejdić-Finci’ i baš zbog ove jedne odluke, koja govori o jednakosti svih građana, da svi mogu biti izabrani za Dom naroda, da se svi mogu kandidovati za Predsjedništvo, i zbog toga bi trebalo mijenjati Ustav. Ovaj dejtonski Ustav je diskriminatoran jer građani koji su porijeklom Česi, Jevreji, Turci ili Romi se ne mogu kandidovati, čak se ne mogu kandidovati kao Azra Zornić, koja je Bošnjakinja, ali se željela kandidovati kao građanin, ali to nije mogla. Sve su to uzroci zbog čega bi trebalo mijenjati Ustav. Ima mnogo još primjera, ima i prijedloga, ali u ovom trenutko to nije realistično”, kazao je Inzko.
Bosna i Hercegovina jeste komplikovana kao država, ali kad postoji dobra volja, smatra Inzko, može se postići mnogo. Podsjetio je i da sadašnji Ustav BiH omogućuje mnoge blokade u funkcionisanju države, što se može upotrijebiti i zloupotrijebiti.
Govoreći o mogućnosti korištenja bonskih ovlasti, prvenstveno kada je u pitanju donošenje zakona o zabrani negiranja genocida, Inzko je rekao da se period nakon rata u BiH treba razdvojiti u dvije faze.
DOMAĆA ODGOVORNOST I DOMAĆA RJEŠENJA
Prva faza je prvih 11 ili 12 godina, kada je međunarodna zajednica jako robusno utjecala na razvoj zemlje, kako je rekao, međunarodna zajednica je u tom periodu napravila velike pomake, posebno za vrijeme visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, kada je prihvaćeno 236 zakona.
Posljednjih 11 godina nisu bile tako uspješne jer, kako je rekao Inzko, “imali smo jednu novu filozofiju koja se ogledala u domaćoj odgovornosti”.
“Domaća odgovornost znači domaća rješenja, domaće zakone, bez uplitanja međunarodne zajednice. I sada, kad neki u međunarodnoj zajednici vide da to nije baš produktivno, da je usporen razvoj Bosne i Hercegovine, neki opet razmišljaju o tome da bi se opet koristila bonska ovlaštenja. Kažem da razmišljaju, jer nijedna odluka nije pala”, rekao je Inzko.
Što se tiče zakona o zabrani negiranja genocida, to je obaveza Parlamentarne skupštine BiH, smatra Inzko, uz napomenu da PSBiH treba da donese zakon o zabrani negiranja genocida i da se radi o evropskom standardu.
“Moramo dati domaćim političarima mogućnost da usvoje taj zakon s obzirom na to da se bliži 25. godišnjica genocida. Prvo se mora dati mogućnost domaćim vlastima da to učine. Može da se desi neko čudo, kao sa formiranjem vlasti”, rekao je Inzko.
GRAĐANI NE VJERUJU PRAVOSUĐU, ZBOG NEPRAVDE NAPUŠTAJU BIH
Inzko je ukazao i na potrebu reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, koje je pratio čitav niz skandala, rekavši da prema istraživanjima javnog mnijenja oko 75 posto građana nije zadovoljno radom pravosuđa u zemlji.
“Oni nisu nikako zadovoljni ili djelimično nisu zadovoljni. Mnogi ljudi nisu zadovoljni VSTV-om. Vi znate da su tamo bili protesti. Znate za aferu ‘potkivanje’. Postoje i neke druge afere u vezi sa zapošljavanjem u tužilaštvima. Znate da imenovanja tužilaca i sudija u svijetu rade po kvalitetu ne po pripadnosti nekom narodu. I gospodin Reinhard Priebe (autor izvještaja o vladavini prava u BiH, op.a.) je bio jako eksplicitan da stvari u VSTV-u moraju da se mijenjaju. Recimo da oni moraju da objelodane, sudije, tužioci i članovi VSTV-a, da objelodane svoju imovinu. Ako je istina da neke sudije i tužiocu imaju po četiri ili pet stanova, to nije prihvatljivo. Čak i ako su stanovi na imena nekih drugih osoba, poput srodnika, punica, djeverova ili supružnika. Ako je tvoja plata četiri ili pet hiljada maraka, ne možeš imati više od jednog stana. To se treba ispitati, da bude transparentno. Da se znaju kakve su kvalifikacije, ko je gdje završio pravni fakultet, koliko je napisao naučnih radova i tako dalje. Cilj mora biti kvalitet i nezavisnost”, rekao je Inzko.
Podsjećajući da ne želi ulaziti u pojedinačne slučajeve, Inzko je naglasio da građani BiH nemaju povjerenje u pravosuđe.
“Činjenica je da ljudi odlaze iz ove zemlje, ne samo zbog toga što nemaju posla nego i zato što nema pravde, nema stabilnosti i oni žele da njihova djece žive u nekom drugom okruženju”, dodao je.
Jedan od problema, kako je rekao, su i lažne diplome pri konkurisanju za državnu službu, zbog kojih mladi ljudi gube motivaciju da se trude prilikom studiranja na prestižnim univerzitetima.
NAJTEŽI TRENUCI
Govoreći o dodjeli Nobelove nagrade negatoru genocida Peteru Handkeu, Inzko je podsjetio da je ranije povezivan s organizacijom sastanka Karadžića (Radovan op.a.) i Handkea, što je negirao.
“Međutim, organizovao sam sastanak Handkea i Jovana Divjaka. Sastanak je bio veoma emotivan, jer je Divjak branio Sarajevo, a u tom razgovoru je Handke imao svoje stavove”, rekao je Inzko i dodao:
“Moj odgovor na sva ova pitanja je veoma jednostavan. Ja ću se zalagati da iduće godine dođe do usvajanja o zakona o zabrani negiranja genocida.”
U vezi s migrantskom krizom koja pogađa BiH, Inzko je rekao da se nada da predstoji zima bez žrtava, dodavši “da moramo kao ljudi da pomognemo, jer pomoć nema alternative i treba da se pomogne tamo gdje se može”.
Svojim najtežim trenucima u BiH Inzko smatra odlaske, i to njih više vrsta. Prvi su odlasci 11. jula u Srebrenicu, kada odlazi na kolektivni ispraćaj žrtava genocida. Drugi su odlasci mladih ljudi koji napuštaju ovu zemlju, što je ocijenio tragičnim.
“Treći odlazak je odlazak međunarodnih sudija i tužilaca. Ja sam tada plakao. Samo sam jedanput plakao i to je bilo tada. Znao sam da će to biti jako loše, ali je tada međunarodna zajednica bila mišljenja da je došlo vrijeme da domaće snage preuzmu odgovornost. Znao sam da to nije dobar trenutak i zagovarao sam postepeni odlazak”, pojasnio je Inzko.
Najsretniji trenutak njegovog boravka u BiH je bio 10. decembar 2010. godine, datum vizne liberalizacije za građane BiH.
“Još sam bio specijalni predstavnik EU i bio sam na aerodromu u pet ujutro kada su stotine mladih putovali u Brisel”, kazao je Inzko, podsjetivši i na koncert Sarajevske filharmonije tim povodom na kojem je nastupila i njegova supruga.
Bezvizni režim je bio, kako je rekao, “dokaz da se može”.
PROGRAM REFORMI JE VEĆ USVOJEN
Visoki predstavnik je izjavio i da je “Program reformi već usvojen i da se u Narodnoj skupštini Republike Srpske to može samo aminovati”.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik uputio je jučer u Narodnu skupštinu entiteta Republike Srpske zahtjev za održavanje posebne sjednice na kojoj će biti razmatran Program reformi BiH.
“Ako će doći do tog glasanja ili usvajanja, treba da se kaže da je to već usvojeno i oni to tamo mogu jedino još aminovati, ali ne mogu o tome odlučivati, jer to je već usvojeno. Drugo, to je stvar vanjske politike i to je kompetencija države. Ne mogu entiteti biti iznad države. Državno Predsjedništvo, koje je najviši organ, je to već usvojilo. Pored toga, postoji Zakon o odbrani i tamo lijepo piše šta je budućnost Bosne i Hercegovine, odnosno da je to NATO. To je na državnom nivou”, pojasnio je Inzko.
Ali, kako je rekao Inzko, možda Dodik želi da entitetska skupština na Program reformi da svoj blagoslov.
“Ali odluke tamo više ne mogu padati”, zaključio je Inzko.
