Pisati o Vahidi Maglajlić, jedinoj muslimanki narodnom heroju Titove države među 64 žene Balkana, jednoj od ukupno devet žena narodnih heroja iz Bosne i Hercegovine, nije lako u zemlji u kojoj su poljuljani temelji esencijalnog integrativnog bosanstva i pojma građanin, i u kojoj priča o antifašizmu ovdašnjih naroda duboko prokrvljenih desničarenjem i historijskim revizionizmom „svoje“ povijesti/historije zvuči ezoterično, odbojno pa čak i promašeno. A Vahida Maglajlić, njen cjelokupni život i djelo, primjer je nepatvorenog antifašizma.
Kadinice, ti misliš da si samo ti živa
O Vahidi Maglajlić nije se puno pisalo, ali jedan naslov njene daljnje rođake uspio je „rekonstruirati“, suštinu Vahidinog idealističkog i intimnog bunta prema svim stegama društva i epohe. Rođena za burno doba – životni put narodnog heroja Vahide Maglajlić, naslov je djela Himke Maglajlić-Hadžihalilović, objavljenog prije 45 godina. Bila je drugačija od svih, „stršila“ je, a bijaše „iz fine kuće“. Prva je skinula zar na šok porodice i uleme, prva odrezala kosu u znak protesta protiv ponižavanja žena. Duboko pogođena autoritetom očeve zabrane da ide na studije u Zagreb, inteligentna i prkosna svoju je pobunu protiv kanona socijalne nepravde, ženske potlačenosti, konzervatizama svih vrsta i klasnih nejednakosti ukoritila u „crvenu“ revoluciju.
Rođena je 17. aprila 1907. godine i, prema kazivanju majke Ćamile, iako se u ono doba roditelji nisu puno radovali ženskoj djeci „Vahida naše prvo dijete, jednog kišnog proljeća, dočekana je sa radošću“. Vahida je imala osmero braće – Ekrema, Dževada, Muniba, Nazima, Osmana, Nedžiba i Aliju i sestru Munibu. Brat Ekrem, zagrebački student, Vahidu je privukao radničkom pokretu. Vahida je bila spiritus movens i kvasac radničkog i partijskog vrenja Banje Luke, posebno žena. U maju 1941. sa Radom Vranješević i Vasom Butozanom postala je član KPJ. Njena kuća bila je centar ilegale, skrivanja revolucionara i prebacivanja na slobodni teritorij. Koliko je bila energična i beskompromisna, po sjećanju majke Ćamile, znala je pokupiti svo brašno iz kuće za partizane, a na majčinu kritiku rekla bi: „Ti misliš, kadinice, da si samo ti živa“.
Braća Dževad i Osman već su ležali u ustaškom zatvoru „Crna kuća“, a 11. oktobra 1941. uhapšena je i Vahida, da bi sa zatvorenicom Danicom Marić spektakularno pobjegla 21. decembra uveče i ubrzo se našla na slobodnom teritoriju na planini Čemernici.
Izgledala je kao da spava, metak joj je prošao kroz srce
Vahida u partizanima drži zborove i konferencije, prikuplja hranu i odjeću za borce, organizira Prvu oblasnu konferenciju KPJ za Bosansku Krajinu, upoznaje se sa doktorom Mladenom Stojanovićem, Đurom Pucarem Starim, Josipom Mažarom Šošom, Osmanom Karabegovićem, djeluje u Prijedoru, jula 1942. već je u Podgrmeču gdje u selu Hašani surađuje sa Sojom Ćopić, majkom književnika Branka Ćopića. U novembru u Cazinskoj krajini nastavlja agitaciju sa muslimanskim stanovništvom. U decembru 1942. je među 166 žena kao delegatkinja žena Cazinske krajine na prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u Bosanskom Petrovcu, gdje upoznaje Josipa Broza Tita i biva izabrana u Glavni odbor AFŽ-a. Nadžija Omanović svjedočila je razgovoru književnika Skendera Kulenovića koji je Vahidu pitao kako je uspjela da Cazinke dovede na konferenciju, a ona mu je spremno odgovorila: „Meni izgleda da je bilo lako, a njih pitaj kako su one uspjele. Možda je bilo i suza“.
U Cazinu 23. decembra 1942. godine je sa Titom na narodnom mitingu, kada on prvi put javno govori da se zove Josip Broz. U pratnji je Nurije Pozderca koji vrši smotru dobrovoljaca, a 7. januara 1943. u Jasenici kod Bosanske Krupe opet sa Titom, na smotri Četvrte krajiške divizije. Pomaže evakuaciju ranjenika i prihvat izbjeglica iz Banije i Korduna. Ratni put Vahide Maglajlić nastavlja se u Osmoj krajiškoj udarnoj brigadi – Drvar, Glamoč, Livno, povratak u Lušci Palanku kod Sanskog Mosta i odlazak na teren u Bosanski Novi. Ratni i životni put 37-godišnje Vahide Maglajlić završava se 1.aprila 1943. godine u Maloj Krupskoj Rujiškoj kao borca Druge krajiške brigade. Pokosio ju je rafal mitraljeza dok je izvlačila ranjenike.
Partizani Ahmet Šehović Šeho i Josip Mažar Šoša istog dana vidjeli su je mrtvu.
„Bila je u jarku, zgrčena, licem okrenuta zemlji i prekrivenom kosom, kao da spava. Metak joj je prošao kroz srce i načinio veliku ranu. Nijemci su je očigledno pretresli, jer je njena zelena engleska košulja bila potpuno raskopčana“, izjavio je Šehović u knjizi Rođena za burno doba – životni put narodnog heroja Vahide Maglajlić.
Sahranjena je u blizini mjesta pogibije u selu Stupari u zajedničkoj grobnici.
Tokom Četvrte neprijateljske ofanzive Mubera Osmić je zapamtila njen ponosni lik “u kratkoj bundi od pliša i smeđim pantalonama sa pištoljem”. Bizarno, Četvrta ofanziva okončana je 1. aprila 1943. godine na dan kada je prestalo da kuca srce Vahide Maglajlić.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne narodne republike Jugoslavije 20. decembra 1951. godine proglašena je Narodnim herojem Jugoslavije.
Iz sjećanja rodbine i saboraca o Vahidi Maglajlić može se skoro finalizirati vjeran otisak njenih ljudskih vrlina i karaktera kao i snage i slojevitosti njenog revolucionarnog rada.
„Kada sam poslije dužeg boravka u Zagrebu došao u roditeljsku kuću, osjetio sam revoluciju u načinu života. Čim sam ušao, primijetio sam sto sa onoliko tanjira koliko je ukućana. Bio sam iznenađen i upitao ko je nagovorio oca da se iz kuće izbaci sofra. Bila je to Vahida. Vršila je, takođe, pritisak na oca sve dotle dok se nije pomirio da ona izlazi bez zara…“, tako je o sestri Vahidi govorio brat Ekrem.
„Kad joj je otac dozvolio da skrati kosu, onda je sve išlo lakše. Otac više nije mogao ni svojim mlađim sestrama, našim tetkama, spriječiti da ne skrate kosu“, sjećao se njen brat Nezim.
Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna
Ruža Maglajlić, supruga Vahidinog brata Ekrema, sjećala se kako Ekrem zbog ženidbe s njom nije smio kući, a u Zagrebu su kao studenti – komunisti teško živjeli.
„Kada je vidjela kako živimo bijedno studentskim životom u jednoj sobi, prodala je svoj biser i naušnice i kupila sve što nam je trebalo od odjeće. Od tada nam je svakoga mjeseca slala paket“, riječi su Ruže Maglajlić, koja je pamtila kako joj je zaova Vahida prije odlaska suprugu u Zagreb uvijek nešto lijepo sašila „da se pokaže pred mužem“.
Sačuvano je i pismo koje je iz partizana slala bratu Ekremu. U njemu navodi kako se vidi sa bratom Munibom, dok je Nedžib poginuo. Pismo bratu pisala je u Cazinu 14. decembra 1942., a kada je ono stiglo u Ekremove ruke, ona više nije bila među živima.
Brat Osman pamtio ju je kao „šeficu – uvijek u pokretu, nikad besposlenu i umornu. Uvijek spremnu da radi više od nas, ali i da organizira posao“. Teufik Maglajlić pričao je kako je Vahida umotavala sanitetski materijal kao novorođenče i nosila ga kao „bebu“ do svoje kuće, pa dalje do partizanskih bolnica, kako je organizirala žene od Lauša do Rebrovca da pletu, siju, sakupljaju obuću i odjeću, a njega zadužila jednom prilikom da kupi više muških pulovera bez rukava i kožnih kapa sa naušnicama za borce. Mubera Osmić bila je Vahidin kurir. Sjeća se kako je Vahida noću sa drugaricama parala bosanske ćilime, i od njih plela džempere, šalove i čarape za partizane. I hiljade drugih detalja o ženi čelične volje koja je sa pjesmom Po šumama i gorama i osmijehom išla u borbu, a na čuđenje saborkinje Ramize Salihović kako se može tako slatko smijati kada ide u borbu odgovarala sa vedrinom: “Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna“.
Maglajlići revolucionarnog kova
Vahidin brat Alija, jedan od ratnih sekretara SKOJ-a u Banjoj Luci umro je 28. marta ove godine u 97. godini života. U intervjuu Udruženju za kulturu i umjetnost CRVENA, govoreći o hrabroj sestri iza koje nije ostalo potomstvo, dotakao se i njene intime, prosaca koji su od kadije tražili ruku njegove kćeri i ljubavi prema jednom muškarcu.
„Bila je fizički lijepa… Izvjesni Banjalučanin, završio je Al- Azhar, najviši islamski fakultet u Kairu, intelektualac, pri čemu moram reći, vrlo pristao kao muškarac, i pravo kadiji: ‘Vala’ ja sam, eto, kadija, doš'o, ti imaš kćerku Vahidu’ i tako dalje… Otac je rekao: ‘Znate šta, ja o tome odlučiti ne mogu, morate pitati nju. Vi se morate dogovoriti sa njom i sa njenom majkom, ali prvo sa njom’. Imala je momka kojeg je volila, zvao se Hidajet, lijep muškarac, povisok, lijep, sa talasastom kosom, ostala mi je njegova slika u pamćenju…Dobro se sjećam, njih dvoje ašikuju u našoj bašči i kad on odlazi, ona bi dugo gledala za njim, a i on se okretao svakih deset metara. To je bila idila, jedan lijep odnos i da nije bilo ovih strašnih događanja, ona bi se vjerovatno udala za njega.“
Ne postoji partizanskija porodica od banjalučkih Maglajlića. Pored Vahide i brata Alije i ostale djece i roditelji Muhamed i Ćamila bili su simpatizeri NOB-a. Brat Dževad Maglajlić ubijen je u logoru Stara Gradiška. Brat Munib Maglajlić, kao zamjenik politčkog komesara Druge krajiške brigade poginuo je 29. maja 1943. u borbama za Teslić. Brat Nedžib Maglajlić poginuo je u partizanima 1942. Brat Ekrem Maglajlić partizanski prvoborac, bio je u sanitetu Drugog slavonskog odreda, te 17. slavonske udarne brigade i 10. krajiške divizije. U borbama protiv fašizma učestvovali su i Vahidina jedina sestra Muniba, brat Osman i već pomenuti Alija. Muniba Šerić bila je supruga Fadila Šerića koji je poginuo 1942., a 1953. godine proglašen je narodnim herojem. Braća Šefket i Teufik Maglajlić, bliža Vahidina rodbina, bili su istaknuti partizani. Šefket Maglajlić proglašen je narodnim herojem 1953. godine.
O Vahidi Maglajlić TV Sarajevo je snimilo dokumentarni film Magloviti putevi sudbine. Pjesnik Duško Trifunović napisao je pjesmu Vahida Maglajlić po kojoj je urađena i melodija. Postala je i idol Palestinkama nakon što je zagrebački student medicine Muhamed El Helou objavio brošuru na arapskom jeziku sa njenim likom. Rodna kuća Vahide Maglajlić srušena je 1963. godine, a Maglajlića sokak je 1993. godine preimenovan u Ulicu Branka Majstorovića. Jedini materijalni biljeg danas u Vahidinom rodnom gradu je njena bista u parku u centru grada u blizini hotela „Bosna“.
Foto: Twitter
