Prije nego što uđemo u Kraljevinu Jugoslaviju, u Cazin u rodnu kuću Nurije Pozderca, vratimo se malo u pradavno perzijsko carstvo, petsto godina prije nastanka naše ere.
Kralj Kir, poznat kao Kir Veliki i Kir Zakonodavac, stvara veliki perzijski imperij. Na čelu je perzijskog naroda Ahemenida, pod njegovom vladavinom bili su poznatiji kao Arijci. Grci ih nazvaše Perzijanci po pokrajini Pars u današnjem Iranu. Narod ga zvaše Otac, Jevreji Kir Spasitelj. Perzija, kao i svaki drugi imperij, širio se ratovima. Perzijci osvajaju Grčku, a poraženi Grci kralja osvajača nazvaše Kir Pravedni. Kraljeva plemenitost širila se carstvom i stvarala novu svijest, i svijet u kojem poraženi i pobjednici imaju jednaka prava. Ideja je bila velika, kako je sprovedena ne znamo, ali znam da su vladari našeg vremena prava nemoćnih često zaboravljali. I danas, narode najlakše pamtimo po plemenitim ili okrutnim vladarima. Ipak, plemenit bi mogao biti čovjek iz najmanje etničke grupe ili naroda, ali je veća vjerovatnoća plemenitosti u narodu, ako su im vladari plemeniti. Takav je bio perzijski Kralj Kir, vladanjem je stvorio Arijce i u staroj eri najavio borbu za ljudska prava (riječ aria u sanskrtskom jeziku označava plemenitog čovjeka).
U drevnom klinopisu ostao nam je u amanet Kirov Proglas narodu. Na glinenom valjku zapisana su načela vladanja: Ukida se robovlasnišvo. Vjerska sloboda za sve. Jednaka prava poraženih i pobjednika. Pravo povratka na svoja ognjišta izbjeglih i protjeranih. Zabranjuje se oduzimanje imovine silom i bez nadoknade. Mnogi istoričari ovaj zapis priznaju kao prvu pisanu Deklaraciju o zaštiti ljudskih prava. Perzijskim osvajanjem Babilona, Kirov Proglas omogućava Jevrejima da se oslobode babilonskog ropstva i sa oduzetom imovinom vrate u Jeruzalem.
Piše se godina 1941. U raspaloj balkanskoj Kraljevini, u cazinskoj Krajini, u gradu Cazinu, rađa se novi spasitelj. Ratna su vremena, ljudska savjest je na kušnji, pomućuje je strah i velika nacistička prevara o postojanju nadrasnog čovjeka. U vremenu pomahnitalih vladara plemenitost u jednom običnom čovjeku može biti spas za mnoge. Avlija begove kuće vrvi od izbjeglih i protjeranih. Porodica Pozderac stavlja sebe i svoje najbliže u prve redove, ne bojeći se odmazde fašističke vlasti susjedne države. Koncentracioni logor u Jasenovcu od Cazina nije daleko. Na vrata begove kuće kucaju mnogi Jevreji – sretnici su uspjeli pobjeći sa vlaka na putu deportacije u Sabirni logor. Da, Sabirni logor, a kasnije će se zvati Radni logor. Vjerovatno je kod prevodioca postojala jezička poteškoća u prevodu njemačke riječi konzentrationslager u slavenske jezike. Ali teškoća postane mnogo veća, kad učevni sa visokim akademskim zvanjima počnu sa prebrojavanjem žrtava, pa se zabroje i ustvrde da je logoraša bilo mnogo hiljada manje. Brisani sa spiskova i tajanstveno nestajali, ali je iza njihovih tajni ostala jedna veća tajna – prokletstvo neetičnosti u onima koji žrtve osporavaju. Pravi prevod ove zloglasne njemačke riječi dadoše preživjeli logoraši; stradanja i svoje muke opisaše u jednoj prostoj rečenici – Logor smrti. Oni koji u zločinu ne vide zla, zla ne mogu spriječiti, a najgore je da bi ga mogli i sami počiniti. Kad takvi postoje, za njih Logor smrti može biti i Sabirni i Radni. O pravom nazivu golemog ljudskog poniženja i danas se spore mnogi, a ponajviše učevni balkanski akademici.
Jevreji u savremenom Izraelu takvih sporova nemaju.
Godine 1953. u Jeruzalemu osnivaju spomen obilježje žrtvama nacizma Jad Vašem. U jednom dijelu memorijalnog centra zvanom Vrt pravednika naći će se mjesto za zapis imena Nurije Pozderca i njegove žene Devlete. Povelja časti i priznanje Pravednik među narodima dodjeljena je supružnicima 2012. godine, skoro sedamdeset godina poslije smrti Nurije Pozderca.
Uzimajući u obzir proteklo vrijeme, mogao bi se steći dojam da je odluka bila teška. Ne znam, dali su na ispitima padali istoričari ili političari. Na osnovu dobro poznate životne priče Nurije Pozderca istoričari i posebne stručne komisije i nisu imale težak posao. A ako je to bio smišljen uspjeh stečen zaslugom političara najviše služi njima. Ipak, najveće priznanje pripada izraelskoj vladajućoj eliti. Uspjelo im je da žrtve iz drugog svjetskog rata prenesu u doktrinu vječne ugroženosti jevrejskog naroda. Priznanje Pravednik među narodima podjeljuje – dubokog poštovanja vrijedna – ustanova Jad Vašem, a militantna vlast iste države već decenijama krši ljudska prava. Očito su u Izraelu navikli na život sa dva lica: sjećaju se svojih žrtava nacizma, a neće da vide žrtava svog cionizma. Zaboravili su i perzijskog Spasitelja i starodavni Kirov valjak, nit ga ko čita nit okreće više. Kod bilo koje rečenice da se zaustavi, izraelska država bi kršila svako načelo o zaštiti ljudskih prava – iz Proglasa starog nekoliko hiljada godina.
Savremena izraelska paradigma o zaštiti ljudskih prava izgleda ovako:
Nadmoćni imaju pravo na odbranu od poniženih.
Vašemovim priznanjem mit o krajiškom pravedniku nije ni umanjen ni uvećan. Nurija i nije mit, nije ni legenda ni ep, istinita je svjedodžba iz života jednog branitelja ljudskih prava. Uz sve dobre namjere, izraelsko priznanje nema pravog sjaja.
Šteta je što priznanje nije stiglo dvadeset godina prije. Možda bi 1992. godine i u susjednim državama vaskrsn'o novi pravednik. Poučen Nurijinim primjerom, spašavao bi logoraše od stradanja u logorima: Dretelja, Gabele, Manjače, Omarske. Spoznaja je ovdje stara i poznata – pravednici nepravdu vide, a ako je ne vide onda i ne postoje. U vaskrsnuće i onako rijetko ko vjeruje.
Ali, na pomolu su novi vjernici. Oni vjeruju u teorije međunarodnih zavjera, u odabrane istine, sve drugo im je obmana. A kad se i logori vide kao obmane, mogu biti i ono što nisu, mogu se pročitati kao zavjera vanjskih čimbenika ili zavera stranih faktora. Ako je to bio novodobni prevod riječi logor u slavenske jezike, naš jezik je postao bogatiji za novi opis ljudskog poniženja.
Na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda rezolucijom br. 217/III, 1948. godine, usvojena je i proglašena Opšta povelja o zaštiti ljudskih prava. Ovako izgleda njen peti član:
Nitko se ne smije podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.
Ova lijepo sročena rečenica zapisana je u Međunarodnoj povelji, pet godina poslije smrti Nurije Pozderca. A mogla bi biti i sažetak jedne velike ideje, koju je branio čovjek; rođen u Cazinu u begovoj porodici, učitelj koji je sebe nazivao proleterom.
Smrt partizanskog borca u jednoj epskoj bici, nije bio neumitan događaj u prolaznosti svega i svakog, nije ni pravda konačnosti ovozemaljske, a nije bio ni kraj borbe čovjeka za zaštitu ljudskih prava. U odmaknutom sjećanju ostao nam je samo pogled u krajiško nebo kad je puno žmirkajućih zvijezda. Najudaljenija i najsvjetlija je ona, Nurijina.
Tekst: Juso Ikanović, juni, 2021. godine
