Oni su, naime, ispričali pravu inspirativnu priču iz školskih klupa, koja kaže da su odlučili da se svi prilagode jednoj djevojčici Larisi i na taj način pokažu da su, iako naizgled drugačiji, zapravo svi jednaki. Održali su nam pravu lekciju iz drugarstva. I zaslužili 5+.
“Larisa je zajedno sa svojom sestrom Melani došla u naš razred prije dvije godine. Kada sam čula da jedna učenica ima poteškoće sa sluhom i govorom, bilo me strah, pomislila sam da li ću ja znati raditi s njom, kako ću uopće s takvim djetetom i raditi. Do tada, nisam ni imala iskustva niti saznanja kako da se ponašam, ali kada je sve to dio tebe, onda prihvatiš različitosti kao prirodan slijed stvari”, prisjeća se Maida.
Dodaje da u početku nije bilo nimalo lako. Kako kaže, problem je nastajao svaki put kada je Larisa htjela nešto da joj kaže ili bi se ona njoj, pak, obratila. Maida je mahom nastojala da joj objašnjava kroz slike.
“Sama sam se snalazila kako sam znala i umjela. Onda sam počela učiti znakovni jezik, da bi se s njom sto lakše sporazumjevala… Kasnije sam to prenijela i djeci. Svaki dan smo prije nastave ponavljali znakovni jezik, govorila sam im da uče i sami kod kuće… Djeca su bila jako uporna, dosta ih je savladalo znakovni jezik. Danas, mojoj sreći nema kraja kada vidim djecu kako s njom komuniciraju na znakovnom jeziku”, ističe Maida.
U radu joj, dodaje, dosta pomaže i Larisina sestra Melani, koja odlično poznaje znakovni jezik. A Larisa? Za nju ima samo riječi hvale. Njena učiteljica kaže da je jako vesela i društvena djevojčica, koja voli da crta.
“Sva djeca su je od prvog dana lijepo prihvatila, druže se s njom, pokazuje joj u radu… Učiteljica Nelvedina Bašagić i ja vodimo ritmičku sekciju. Larisa me jednom upitala može li ona ići na tu sekciju, ja sam rekla da može, a stalno sam mislila kako će da pleše a ne čuje… Ali bilo je za ne povjerovati, ona tako divno pleše, da smo se učiteljica Nelvedina, ostale djevojčice, koje idu na ritmičku, i ja oduševile njenim pokretima, tačno je pogađala svaki takt… I jako smo sretni i ponosnim što s nama pleše”,
U ovom odjeljenju, ali i cijeloj OŠ “Cazin II”, kako su nam rekli, su jako ponosni i na činjenicu da su sestre Larisa i Melani pripadnice romske populacije, dok su njihovi drugari iz školskih klupa srećni što su baš u njihovom razredu.
“One su divne djevojčice. Također su i njihovi roditelji jako fini, uvijek su za saradnju i pomoć”, ističe učiteljica Maida.
Koliko je važno prihvatiti različitosti i svakodnevno ukazivati na to, u ovom odjeljenju vrlo dobro znaju. Tako sada pripremaju i igrokaz na znakovnom jeziku “Ne rugaj se”. Pjesma govori o djeci koja imaju različite poteškoće, govori o tome da toj djeci treba puno ljubavi i pažnje, a “ne vrijeđanja, ruganja i da ih odbijamo jer na kraju smo svi jednaki”.
“Genearlno, smatram da smo danas dosta kritični prema djeci, da ih više kritikujemo nego ih hvalimo, da u njima više vidimo negativnih stvari nego pozitivnih… Mislim da ih trebamo saslušati, steći povjerenje kod njih, pružiti im pomoć i kad im je dobro i kad nije… Da smo uvijek tu za njih kad nas trebaju i vazda ih hvaliti… Jer djeca su dio nas, naša budućnost… Oni zaslužuju najbolje, jer su posebna i najdivnija bića na ovom svijetu”, poručila je za kraj učiteljica Maida Salkić, prenosi Lola.
