Bangladežanin Islam Šobigul se prije četiri godine oprostio od svoje porodice i došao u Bosnu i Hercegovinu. Posljednjih mjesec dana radi u Bihaću i Cazinu. Kaže, ovdje mu je lijepo i planira ostati. Sviđaju mu se uvjeti rada, ima i dovoljno novca da ga može poslati svojoj porodici u Bangladeš, a u poslu se snašao.
-Nisam imao posla, u Bangladešu sam bio učitelj, ali kad sam dobio dobru priliku ovdje, odmah sam došao. Sve znam raditi i sve moje kolege iz Bangladeša znaju. Uvijek nam neko pomogne. Tek smo jedan mjesec tu, za tri mjeseca ćemo biti u boljoj poziciji.
U ovoj firmi ih trenutno ima deset i svi imaju istu želju – za pet godina dobiti državljanstvo i dovesti svoje porodice. Prema riječima direktora firme, odlično rade i dobro su prihvaćeni. Kaže, ne bi ni znao da je tako da ga situacija nije primorala da ide u potragu za radnom snagom, navodi FTV.
-Prvi put radimo sa strancima otkad firma postoji. To je već počelo u Bosni, nismo mi ni prvi ni jedini, a ono što sam ja do sad primijetio, to su korektni i fini ljudi, dobri radnici, ima među njima i dobrih majstora. Do sad ono što su radili, ja sam izuzetno zadovoljan – kaže Suljan Memić, vlasnik firme Memić gradnja d.o.o.
Ovakvih radnika je u Bosni i Hercegovini više nego prethodnih godina. Radnu vizu dobiju na jednu godinu, a potom je produžuju.
-Postoji obrazac, zahtjev koji podnesu. Na tom obrascu je navedena i dokumentacija koju treba dostaviti uz obrazac. Mi i naše kolege, stručni saradnici, to sve pregledaju. Ako je sve uredu, spakuje se i šalje se Federalnom zavodu za zapošljavanje – objašnjava Nedžad Veladžić, direktor Službe za zapošljavanje USK-a.
Radnici iz Bangladeša, Turske i Nepala postali su sve češća opcija domaćih firmi. Čini se da su oni zadovoljni uvjetima kojima bh. radnici nisu, pa dok domaća radna snaga bježi na Zapad, Bosna i Hercegovina postaje – nečiji Zapad.
