BOSANSKI NOVI – Bio je gorostas ljudskosti i poštenja. Imao najvrjednije vrline i vrijednosti ljudskog života. Darežljiv i plemenit. Nikome nikad zijan učinio nije. Slabije i nejake u zaštitu uzimao. I glavu zbog toga izgubio. Takav je bio Lazo Kovačević, bosanskonovski heroj i legenda.
No, vratimo se vremenu i ljudima s početka 1991. godine. Naš junak sve do početka rata u Hrvatskoj, godinama je živio na relaciji Bosanski Novi – Sisak. Naime, bio je zaposlen u sisačkoj Željezari. Radnu i porodičnu idilu života, imao suprugu i dva sina, presjeca mu početak rata u Hrvatskoj. Nije mogao vjerovati kada su mu, samo zato što je Srbin, uručili otkaz u Željezari, mada je bio jedan od najvrjednijih i najboljih radnika. Hudan i čemeran vratio se u Bosanski Novi, u porodičnu kuću, u naselju Prekosanje. Komšijama-Bošnjacima pričao je o nemoralnosti dojučerašnjih radnih kolega. I tvrdio da se to u njegovom rodnom gradu ne može desiti. To samo mogu uraditi, često je kazivao, otpadnici od Boga i čovjeka. Ubrzo, prije nego je mogao zamisliti, hametice svi bosanskonovski Srbi okreću ćurak i postaju mrzitelji svega što nije srpsko. I ne samo mrzitelji, nego i rušitelji, silovatelji, ubice… Zatire se nacionalni, kulturni i historijski identitet Bošnjaka. Preuzima na silu legalno i demokratski izabrana općinska vlast. Etnički se čisti Dolina Japre. Na red dolazi i Lazino Prekosanje. U ranim jutarnjim satima, 31. maja 1992. godine, srpske vojne i paravojne snage blokiraju tu mahalu i Izbu. Zatvaraju prilazi željezničkoj stanici, te blokiraju putne pravce prema Prijedoru i Bosanskoj Kostajnici. Počinje granatiranje oko 09 sati. Ruše se i pale kuće, pljačka imovina, ubijaju civili… Gori Prekosanje, Izba… Nakon toga protjeruje se svo nesrpsko stanovništvo tog dijela Bosanskog Novog, prema Srednjoškolskom centru. Među njima je i Lazo Kovačević. Hrabro i dostojanstveno staje ispred svojih komšija Bošnjaka. Da ih zaštiti, odbrani… Prilaze mu vojnici naoružani do zuba. Traže od njega da uzme pušku i puca na svoje komšije. On odrično odbija naredbu. Pucaju u njega. S dva metka pogođen je u glavu, a s dva u prsa. Ubijen je Lazo, ali će vječno da živi u svim srcima dobrih ljudi. Bez obzira koje vjere ili religije bili. Tog 31. maja i 01. juna 1992. godine osim Laze ubijeni su civili: Šefik Begić (1958), Hatidže Ćustić (1934), Šukrija Ćustić (1960), Smajo Hatić, Nazif Jahijević (1952), Šukrija Karabegović (1943), Muharem Mujkić (1935), Enes Mustić (1925) i Bajram Redžepi.
Jedan od onih koji je veoma dobro poznavao Lazu Kovačevića je Hamdo Hamzagić, koji kaže: “S tim velikim čovjekom putovao sam radničkim vozom punih deset godina, svakodnevno u Sisak, na posao u Željezaru. Nikada ga nisam vidio ljuta i namrgođena, uvijek nasmijan i spreman za šalu i bilo kakvu pomoć. Mislim da ga nikad neće zaboraviti njegovi saputnici i komšije s kojima je dijelio i dobro i zlo. Bio je ratno siroće iz II Svjetskog rata, othranjen u domu za siročad i uvijek zadovoljan s onim šta je imao. A imao je dušu i srce plemenitog Bosanca. Velika mu hvala i neka mu je vječni mir i spokoj, a njegova familija, posebno supruga i sinovi mogu se ponositi što su ga imali za oca.”
Otišao je Lazo da vječito živi, ali i da ne vidi šta su mu njegovi sunarodnjaci Srbi u njegovom Prekosanju, Dolini Japre, voljenom gradu… zla učinili; porušivši svih 11 džamija, silovali mnoge Bošnjakinje, koje je on poznavao, pobili 257 nedužnih civila, protjerali gotovo sve nesrbe… I da ga nisu ubili, umro bi Lazo od stida! Pitamo se da li uopće osjećaju stid oni što zaboraviše Lazu, bilo da su Bošnjaci ili Srbi, svejedno. Ta ljudskost Lazina, njegova hrabrost, insanluk… zaboraviti se ne može, obrisati se ne da ničim, otjerati se nikako neće. Preko svega i iznad svega živjet će Lazo Kovačević, heroj i legenda Bosanskog Novog!
