Hasan Dedić profesor je razredne nastave u Područnoj školi „Brigovi“ u Konjodoru. Ne bi to bila vijest niti nešto neobično, da Hasan u jednoj učionici ne vodi nastavu za tri generacije učenika. Prvi, treći i četvrti razred. Primoran je raditi tako jer učenika nema dovoljno.
- Možete misliti kako je raditi s tri odjeljenja. Imate čas 30 minuta. Nema šanse da sprovedemo onu artikulaciju časa koju smo učili na fakultetima. Osjećam grižnju savijest zbog te nemogućnosti – ističe.
Izazove s kojima se svakodnevno susreće Hasan vješto skriva iza nasmijanog lica. A problema u ovoj kombinaciji itekako ima.
- Bilo je tu i komičnih stvari da napišem nešto što je vezano za ovaj drugi razred, a onda učenici kažu: Učitelju, to nije naše. A onda ja njima kažem: To sam namjerno uradio samo da vidim koliko vi pratite - priča Hasan.
I ovo je slika bh. realnosti. Školski časovi u kombinovanom modelu s nekoliko generacija sve su češći. Iz godine uz godinu nestaju cijeli razredi. Hasan i njegove kolege pred svaki septembar strahuju da ne postanu tehnološki višak, jer sve je manje onih kojima bi mogli predavati. I u ovoj školi u pripremnoj nastavi samo je pet prvačića, a djeca su najvredniji resursi Bosne i Hercegovine. Naši budući ljekari, učitelji, tokari, šnajderi...
Međutim, o kakvoj budućnosti pričamo kada je samo u Unsko-sanskom kantonu prije dvadeset godina prvi razred upisalo 3.597 učenika. A sada ih je čak 2.000 manje.
